Povodom Svjetskog dana socijalne pravde održan okrugli stol o kriminalizaciji siromaštva

Large_yellow_black_world_day_of_social_justice_instagram_post__1_

Povodom Svjetskog dana socijalne pravde koji se obilježava 20. veljače, Centar za mirovne studije organizirao je u prostoru Tribine Grada Zagreba okrugli stol o kriminalizaciji i sankcioniranju siromaštva.

Namjera okruglog stola bila je da stručna javnost, organizacije civilnog društva, predstavnici marginaliziranih skupina, tako i institucija i akademske zajednice započnu zajedničke razgovore o ovom fenomenu te tako učine prijeko potreban korak u smjeru socijalne pravde za sve. Iako termin 'kriminalizacija siromaštva' može zazvučati pretjerano dramatično, okupljeni su se stručnjaci i stručnjakinje jednoglasno složili ne samo da je termin potpuno primjeren surovoj realnosti, nego i da je na temi sankcioniranja siromaštva neophodno početi zajednički raditi.

Razgovor je otvorila Višnja Fortuna iz Matice umirovljenika Hrvatske koja je napomenula da, bez obzira što su cijeli svoj radni vijek radili i izdvajali doprinose te ni po čemu ne bi trebali spadati među najranjivije skupine, većina umirovljenika u Hrvatskoj mora živjeti u liniji siromaštva. U kratkim je crtama iznijela podatke koji – tužno i neumoljivo, kako je istaknula – podupiru tu činjenicu: „Trenutna prosječna mirovina iznosi 426 eura, a 700 tisuća umirovljenika prima mjesečno 533 eura odnosno 4000 kuna i zapravo žive u liniji siromaštva.“ U toj perspektivi, posljednje usklađivanje mirovina koje je iznosilo rekordno visokih 6,18% i činilo se tako veliko i visoko zapravo je, napomenula je Fortuna, tako malo i nisko.

Kako bi ublažila posljedice pandemije i inflacije Vlada je, kazala je Fortuna, četiri puta intervenirala dodacima na mirovine, a dogodila su se unapređenja i po pitanju obiteljskih mirovina. Međutim,  bez obzira koliko su jednokratni dodaci važni umirovljenicima, objašnjava Fortuna, oni ne mogu riješiti probleme. Zato Matica umirovljenika traži usklađivanje mirovina za 100%, povećanje za 10% te trinaestu mirovinu koja već postoji u otprilike pola europskih zemalja. Fortuna se osvrnula i na zapošljavanje umirovljenika, ističući da statistike pokazuju da većina njih radi jer ne mogu živjeti od svojih mirovina. Od ove godine, na traženje Matice, umirovljenici se zapošljavaju preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Imaju svog savjetnika, a podaci se prosljeđuju Matici što je vrlo važno jer je do sada, kaže Fortuna, rad umirovljenika često obuhvaćao previše radnih sati ili teške poslove. Ne smije se zaboraviti, dodala je Fortuna, ni važnost udruga koje na terenu pružaju izlete i druženje odnosno sve ono što im sama mirovina ne omogućava. Dio županija ne podržava dovoljno takve udruge, a veći europski projekti, mada važni, dolaze s ogromnim opterećenjem i previše su komplicirani. U ovakvom okviru nije nikakvo čudo da će umirovljenik prodati sir ili neki drugi domaći proizvod [na crno, op.a.], objašnjava Fortuna i podcrtava da ih je u tu situaciju bacio sam sustav: „Moramo biti legalisti, ali isto tako moramo napraviti sve da stvorimo uvjete u kojima umirovljenici neće to morati tako činiti.“

Iako je Europski parlament 2020. godine pozvao na dekriminalizaciju beskućništva, naši su beskućnici, kao društvena skupina pogođena najekstremnijim oblikom siromaštva, sistemski gurnuti s druge strane čitavog niza zakona, o čemu je na okruglom stolu govorio Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike. „U zadnjih petnaest godina“, govori Mlinar, „nisam upoznao ni jednog beskućnika koji nije dobio barem jednu kaznu". Riječ je najčešće, kaže, o kaznama za skitnju i prosjačenje po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, kojih neki beskućnici imaju i po dvjestotinjak, a u 2021. godini je takve kazne dobilo 490 osoba. Osim toga, beskućnicima velike probleme predstavlja protjerivanje iz gradova, ali i kazne po Zakonu o prebivalištu i Zakonu o osobnoj iskaznici. „Kako će naši beskućnici podnijeti taj zahtjev ako ih dobar dio centara za socijalnu skrb ne želi prijaviti na svoju adresu?“, pita se Mlinar te se, da bi bolje dočarao šah – mat poziciju beskućnika, laća gorkog crnog humora: „Jedina je sreća“, kaže, „što beskućnici ionako nemaju novaca pa nemaju s čim plaćati kazne, za razliku od, primjerice, umirovljenika.“

Kada je u pitanju sankcioniranje skitnje, opisuje Mlinar, u Zagrebu je znalo biti takozvanih deložacija, prilikom kojih je policija noću s baterijama obilazila zgradu glavnog kolodvora, vagone i okolne objekte i protjerivala beskućnike kojih tamo boravi 70 do 100, dok ih na Autobusnom kolodvoru više uopće nema jer policija redovno intervenira. Međutim, napominje, u zadnje se dvije godine situacija u gradu popravila i većina se policajaca ponaša korektno. Intervjui s policajcima koje je provela Hrvatska mreža beskućnika, kaže Mlinar, pokazuju da se policajci slažu da kazne za skitnju nemaju smisla, odnosno da bi se skitnja trebala brisati iz Zakona o prekršajima, što će Mreža i zagovarati. Puno veći problem od toga su kaznena djela koja počine beskućnici, a što je nedovoljno istraženo područje. Nadalje, Mlinar navodi da su kazne visoke, a odvjetnici uglavnom nemaju interesa za branjenje beskućnika. 

Činjenicu da sam sistem i okolnosti u kojima žive neminovno guraju marginalizirane skupine u siva područja onkraj zakona podcrtao je i Siniša Senad Musić iz Romske organizacije mladih Hrvatske. Prodaja sekundarnih sirovina, robe ili kalendara mimo regulativa Romima preostaje radi manjka obrazovanja, diskriminacije i slabijeg zapošljavanja, koji mahom vode u siromaštvo. 

Musić je podsjetio da je neprijavljeni rad u Hrvatskoj široko rasprostranjen – od čišćenja kafića ili stubišta do čuvanja starijih osoba – te da je široko i prešutno prihvaćen jer su svi svjesni da ljudi moraju nekako preživjeti. Međutim, upozorava Musić, Rome ćete vjerojatno jako teško pustiti u kuću da vam čuvaju stariju majku ili čiste: „Radi stereotipa ćete se bojati da vam kuća na kraju neće biti počišćena.“ Zato se Romi češće bave poslovima poput prodaje kalendara, sekundarnih sirovina ili tekstila, ili pak skupljanja žireva po šumama i prodaje istih. Iako je sivo područje, to je sve i dalje rad, istaknuo je Musić. No, od njega se i dalje teško može normalno preživljavati. Ljudi često rade na crno i zato što su im računi blokirani, ali i zato što je socijalna pomoć nedovoljna za preživljavanje. „Društvo smatra da Romi imaju veća socijalna primanja, ali socijalni zakon je isti za sve. Ako kažnjavamo prodaju u sivoj zoni, neka nam netko prvo objasni kako se može preživjeti sa socijalnom pomoći? Država, dakle, automatski računa da se uz toliku socijalnu pomoć odvijaju dodatni poslovi u sivoj zoni.“ 

Višestruki faktori koji Rome guraju u siromaštvo u konačnici se očituju i u znatno kraćoj očekivanoj životnoj dobi Roma u Hrvatskoj. „Razlika u očekivanoj životnoj dobi između Roma i Hrvata je deset godina. Mislim da nema veće kazne za siromaštvo od toga“, zaključio je Musić. 

Da kod kažnjavanja beskućnika ili Roma dolazi do intersekcije diskriminacije po više osnova – od rasnog i etničkog podrijetla do obrazovanja, istaknula je i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter. Napomenula je, međutim, da upravo diskriminacija temeljem imovnog stanja, iako je dio našeg Zakona o suzbijanju diskriminacije, nije dovoljno prepoznata u (sudskoj) praksi. 

U namjeri da istakne važnost razmatranja okolnosti i materijalne situacije osobe koju se kažnjava za prekršaje, Šimonović Einwalter je podsjetila na presudu Europskog suda za ljudska prava 'Lăcătuş protiv Švicarske' iz 2021. godine. Riječ je o slučaju rumunjske Romkinje koja je nekoliko puta zatečena u prošnji u Ženevi i kažnjena zatvorom jer nije mogla podmiriti novčanu kaznu, ali je Europski sud za ljudska prava ustvrdio da je ženi povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života te da težina kazne nije primjerena prekršaju, kao i to da nije uzimana u obzir činjenica da bez prosjačenja ne bi mogla preživjeti. Ključno pitanje koje proizlazi iz te presude u kontekstu kriminalizacije siromaštva u Hrvatskoj, napomenula je Šimonović Einwalter, jest do koje mjere ljudi imaju alternativu, odnosno drugi način stjecanja osnovnih sredstava za preživljavanje? Nacionalni bi sudovi, naglasila je, u startu trebali razmatrati okolnosti i materijalnu situaciju okrivljenika, a ne samo kod oslobađanja troškova sudskog postupka. 

Važnost otvaranja teme kriminalizacije siromaštva naglasila je i pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Lora Vidović, nazvavši ju suštinskim pitanjem vladavine prava i jednakosti pred zakonom. 

Iz perspektive grada stratešku važnost za suzbijanje siromaštva i socijalne uključenost ima, istaknula je Vidović, Odluka o socijalnoj skrbi Grada Zagreba kroz koju se izdvaja 26 milijuna eura, a koja se odnosi na 150 do 200 tisuća građana, korisnika različitih transfera ili usluga i koja će, s planiranim najnovijim izmjenama, dodatno prepoznati najranjivije skupine stanovništva i proširiti broj korisnika. Grad Zagreb, napomenula je Vidović, po pitanju socijalne politike i zaštite daje nadstandard. Osim socijalnih transfera, Grad pruža socijalne usluge i kroz različite vrste pomoći: hrane, karata za javni prijevoz, prihvatilišta, prenoćišta i gerontoloških centara. Rizik od siromaštva u Zagrebu je 11,6%, a na državnoj razini 19,3%, što tek do neke mjere pokazuje uspješnost gradske socijalne politike jer se ne smije zaboraviti, napomenula je Vidović, da je ta statistika vezana i uz činjenicu da je u Zagrebu najveća mogućnost zapošljavanja. 

Kada se govori o politikama koje se tiču poboljšanja položaja najugroženijih društvenih skupina, istaknula je Vidović, potrebno je gledati šire od uskog shvaćanja socijalne zaštite: od socijalnog stanovanja do pristupačnog obrazovanja. Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom , primjerice, ima mogućnost Gradskom uredu za upravljanje imovinom i stanovanje dati obrazloženi prijedlog da se gradski stan dodijeli izvan liste prvenstva obiteljima koje temeljem teških socijalno ekonomskih ili zdravstvenih okolnosti ne mogu riješiti stambeno pitanje. Osim toga, spomenula je važnost stipendija za oko 700 učenika i studenata za koje grad godišnje izdvaja oko 30 milijuna kuna, kao i rad na proširenju obuhvata dječjih vrtića u Zagrebu, kojemu je cilj univerzalna dostupnost.

Kako bi ilustrirala do koje je mjere plesanje po rubu zakona za velik broj građana Hrvatske koji su iz pretvorbe i privatizacije devedesetih izašli kao gubitnici te dodatno osiromašeni krizom početkom dvijetisućitih bila jedina taktika preživljavanja, Ana Opačić sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu osvrnula se na neformalne načine uprihodavanja sredstva za život ranih dvijetisućitih godina kada je vladala velika nezaposlenost u zemlji, a socijalna pomoć nije bila dovoljna za spojiti kraj s krajem. „Sve su to bile općepoznate stvari u kojima je sudjelovao cijeli sustav reprodukcije siromaštva. Na taj je način bio kupljen socijalni mir, jer su se ljudi morali snalaziti na različite načine. Razlozi za to da se u takvim uvjetima ne može preživjeti bez prelaska na drugu stranu su razni, a između ostalog leže i upravo u politici socijalne pomoći i suzbijanja siromaštva“, naglasila je Opačić. Među sistemski problemima Opačić je navela podjelu na zaslužene i nezaslužene siromašne, ovrhe i blokirane građane, činjenicu da se velik broj građana nalazi izvan sustava zajamčene minimalne naknade, ali i pritisak represije da nezaposleni neprekidno dokazuju da redovito traže posao. 

„I danas su u zakonu stvari postavljene tako da ne možete samo biti siromašni nego morate dokazati da ne želite biti siromašni. Ako je socijalna pomoć pravo, onda je pravo. Zašto ju uvjetujemo? Tom logikom bismo mogli i zdravstvo uvjetovati našim ponašanjem“, istaknula je Opačić te podcrtala: „Potreban je izlazak iz okvira 'hrana i odjeća' i mijenjanje dijapazona socijalnih usluga prema suzbijanju međugeneracijskog prijenosa siromaštva, dječjeg siromaštva i čitavoj paleti usluga koje ljude u siromaštvu podupiru u različitim aspektima njihovog života.“

Osvrćući se na specifičnu poziciju žena, okrugli je stol zatvorila Ivana Radačić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i potpredsjednica Radne skupine o diskriminaciji žena i djevojčica u UN-u. U izvješću o ženama kojima je oduzeta sloboda izrađenog 2019. godine u okviru te radne skupine, napomenula je Radačić, pokazalo se ne samo da su žene disproporcionalno u poziciji siromaštva, nego i da njihov put u zatvore i druge institucije vrlo često vodi upravo kroz ekonomsku neslobodu i kriminalizaciju siromaštva. Ispreplitanje roda i siromaštva postaje još kompleksnije u slučaju beskućnica, Romkinja ili umirovljenica, objasnila je Radačić te dodala da intersekcijska diskriminacija posebno dolazi do vidljivosti kod načina na koji sustav sankcionira najranjivije: „Jedno je kad se fina hrvatska obitelj nađe u poziciji siromaštva, a drugo kad se to dogodi, recimo, Romkinji koja se bavi prostitucijom. Kazneni i prekršajni sustav će se fokusirati upravo na takve ljude.“

I analiza prakse prekršajnih sudova u Zagrebu, Rijeci i Splitu koja se tiče članka 12 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji se odnosi na ‘odavanje prostituciji’, pojašnjava Radačić, pokazuje da se kažnjavaju većinom osobe koje se prostitucijom bave zbog jako teških materijalnih uvjeta. „Mit je da se prostitucijom bave samo osobe koje ništa drugo ne mogu, neke ju biraju radi neformalnosti posla, lakše organizacije vremena i bolje zarade. No, velik dio osoba se tim poslom bavi radi preživljavanja, osobito žene koje imaju puno djece, dugove ili probleme s ovisnošću. Meta pravosudnog sustava su te osobe“, govori Radačić. „Dobrovoljna prostitucija odraslih osoba se ne bi trebala kažnjavati, ali čak i ako zauzmete stav da je to kažnjivo, kako to da u praksi prekršajnih sudova vidite isključivo populaciju koja je marginalizirana, a ne onih koji se primjerice bave ‘elitnom prostitucijom’?“ zapitala je Radačić i dodala da među sutkinjama i policajcima, slično kao i u slučaju beskućnika, postoji razumijevanje da je kažnjavanje marginaliziranih žena, koje će novce za plaćanje kazne morati iznova zaraditi na ulici, besmisleno. Međutim, zakon se ne mijenja. Radačić je na kraju poentirala riječima koje su dodatno podcrtale prethodna izlaganja, ali i ostavile puno materijala za daljnji rad na temi: „Što je osoba u marginaliziranijem položaju, to će ju kazneno pravo prije dohvatiti i teže kazniti. Sam sustav ih kroz kriminalizaciju gura u još nepovoljniju poziciju“. 

Tijek ovog prvog u nizu sastanka već dobro ilustrira cijelu paletu problema s kojima su osiromašeni u Hrvatskoj suočeni te pokazuje da je krajnje vrijeme da se jačanjem suradnje uhvatimo u koštac s tom višestrukom problematikom. Zajednički cilj nam je formulirati proaktivne i konstruktivne prijedloge za unaprjeđenje politika i zakonodavstva koje omogućavaju dostojan život u starosti, jednakost svih, socijalnu zaštitu i prava na obrazovanje i stanovanje. Složili smo se da je to jedini put kako bi Hrvatska došla korak bliže socijalnoj državi koja poštuje i radi na ostvarenju ljudskih prava svih i socijalne pravde za sve.

Članak je nastao uz podršku autorice Dunje Kučinac.

Okrugli stol dio je projekta "Ljudska prava: iza nas i pred nama" za čiju provedbu je Grad Zagreb pružio financijsku podršku.

Preporučite članak:

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.