Centar za mirovne studije duboko je zabrinut što sud u ovom slučaju nije primijenio st.3. čl.200 Kaznenog zakona koji kaže da ako osoba protiv koje se vodi kazneni postupak zbog klevete dokaže istinitost svoje tvrdnje ili opravdani razlog zbog kojeg je povjerovala u istinitost sadržaja kojeg je iznijela ili pronijela, neće se kazniti za klevetu. Naime iz samog postupka gospodina Šperande je jasno da se obratio tijelu nadležnom za očuvanje novinarske etike na koju on u ovom slučaju imao pravo sumnjati. I samo je Novinarsko vijeće časti Žutelijine osvrte na prosvjede u Varšavskoj ulici nazvalo „navijanjem u korist krupnog kapitala“ te stoga nije začuđujuće da se nađe poneki građanin, kao što je u ovom slučaju bio gospodin Šperanda, koji bi posumnjao u novinarsku etiku gospodina Žutelije te iskoristio svoje pravo da na takvu nepravdu reagira i obrati se mjerodavnim profesionalnim organizacijama čiji je cilj postojanja upravo ispitivanje mogućih medijskih zlouporaba i kršenje etičnosti u novinarstvu. Do samog Vijeća HND-a je pak da donese odluku o tome da li je došlo do povrede novinarske etike. U slučaju da se prihvati ovakva sudska praksa, Vijeće HND-a bi postalo nepotrebno jer bi se svaka sumnja na neetično postupanje mogla tumačiti kao kleveta ili uvreda prema Kaznenom zakonu.. Presuda kojom se gospodina Šperandu za takvu reakciju kažnjava duboko zadire u jednu od temeljnih ljudskih sloboda i pravo koje je nužni preduvjet funkcioniranja demokracije, a to je pravo na slobodu izražavanja.

 Drugostupanjska presuda kojom se gospodina Šperandu proglašava krivim nije uzela u obzir osnovne faktore potrebne za donošenje pravedne presude. Prvo, Šperandino pojašnjenje svoje pritužbe na Žutelijino pisanje te činjenica da je njegova jedina motivacija bila da zaštiti javni interes nije uzeta u obzir. Nadalje, takva presuda je zanemarila i prirodu foruma u kojem je ta pritužba podnesena, a to je profesionalna organizacija a ne javni medij. Također, u obzir nije uzeta ni činjenica da novinari, koji u društvu vrše zaista relevantnu ulogu informiranja javnosti, podliježu višem stupnju kritike od strane građana nego ostali građani te stoga pritužba zaslužuje veću slobodu nego što bi to inače bilo moguće. Presuda je zanemarila i činjenicu da je Žutelija na posebno težak način kritizirao prosvjednike u Varšavskoj ulici, davajući im pritom uvredljive kvalifikacije, za što nikad ni na koji način nije sankcioniran. Sve do sada navedeno nas dovodi do zaključka da je drugostupanjski proces protiv Ive Šperande ozbiljno narušio njegova demokratska prava, i to u prvom planu slobodu izražavanja. Međutim, osim što su individualna prava Ive Šperande u ovom procesu prekršena, Centar za mirovne studije mora naglasiti da ovakva presuda ima dalekosežne posljedice koje su štetne je za demokraciju u Republici Hrvatskoj. U ovoj je zemlji nažalost više iznimka nego pravilo da se građani upuste u aktivno zastupanje javnog interesa i iskazivanje solidarnosti prema onima kojima je nepravda nanesena. Reakcija Ive Šperande na pisanje Željka Žutelije upravo je pozitivan primjer takvog djelovanja te je sudska presuda kojom ga se proglašava krivim obeshrabrujuća za sve one koji bi možda u budućnosti na sličan način izrazili svoje nezadovoljstvo. Presuda kojom se Šperandu proglašava krivim stoga je svojevrsan presedan koji dovodi u pitanje pravo građana da se na tuđi rad žale profesionalnim udruženjima ali i drugim relevantinim institucijama.

Ovim putem izražavamo nadu da se ovakvi slučajevi više neće ponavljati te da će nepravda nanesena ovim procesom biti ispravljena sudskim putem. Također upućujemo izraze ohrabrenja gospodinu Šperandi i svima koji su kao i on odlučni u aktivnom zastupanju javnog interesa na nenasilan način.                                                                                              

Centar za mirovne studije