Još jedna presuda Europskog suda za ljudska prava: Hrvatska prekršila prava čovjeka koji je tražio zaštitu!
Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio je novu presudu protiv Republike Hrvatske – ovaj put u slučaju Y.K. protiv Hrvatske. Sud je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila prava turskog državljanina kurdskog porijekla, Yilmaza Kökbalika, koji je u Hrvatskoj tražio zaštitu od političkog progona, ali je umjesto toga nezakonito protjeran iz zemlje.
Kurd Yilmaz Kökbalik pobunio se u Turskoj protiv Erdoganovog autoritarnog režima, boreći se za demokraciju, jednakost i društvenu pravdu u javnim govorima i pišući na društvenim mrežama. Zbog svojih uvjerenja, podrijetla i političkog djelovanja bio je uhićen, zatvoren, mučen i zlostavljan te je bio prisiljen pobjeći iz zemlje jer su mu sigurnost i sloboda bili ugroženi.
Došao je prije četiri godine u Hrvatsku tražeći azil i zaštitu, nadajući se da će u demokratskoj zemlji pronaći sigurnost. No, umjesto sigurnosti i podrške, hrvatska policija mu je uskratila slobodu, nije mu omogućila ni da zatraži međunarodnu zaštitu te ga je nezakonito protjerala iz zemlje, ugrozivši mu život. Tražio je ruku spasa, a doživio je postupanje slično onome od kojeg je bježao iz Turske.
Njegovu namjeru da zatraži azil prenio je čak i preko svog odvjetnika, ali i pred upraviteljem detencijskog centra u prisustvu savjetnica pučke pravobraniteljice. Hrvatska policija to je ignorirala. Štoviše, kako ističe odvjetnica Marija Ana Brnčić iz odvjetničkog društva Jelavić i partneri koje zastupa Kökbalika u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava: “Sud je utvrdio da su hrvatske vlasti uskratile odvjetniku podnositelja zahtjeva kontakt sa strankom i to, po mišljenju Suda, s ciljem da spriječe odvjetnika da pomogne podnositelju zahtjeva u vezi s njegovom pravnom situacijom u Hrvatskoj.”
Sud je također zaključio da Yilmaz nije imao pristup učinkovitom pravnom lijeku, jer nijedan pravni postupak u Hrvatskoj nije mogao zaustaviti njegovo protjerivanje. Ovo nije izolirani slučaj – ESLJP je i ranije, primjerice u predmetu Daraibou, zaključio da Hrvatska sustavno onemogućuje pristup pravnoj pomoći izbjeglicama i migrantima.
Najvažnije, Sud je utvrdio da je Hrvatska povrijedila zabranu mučenja, jer je Yilmaz poslan u zemlju iz koje je mogao biti vraćen u Tursku – gdje mu prijeti zatvor, mučenje pa i smrt.
“Iako Vlada čak i u svom odgovoru Sudu kaže kako Kökbalik nije tražio azil, Sud je utvrdio kako je nesporno da su vlasti, uključujući službenike u detencijskom centru u kojem je bio zatvoren, znale za njegovu namjeru koju je izrazio osobno, putem svog odvjetnika i pred savjetnicama pučke pravobraniteljice u prisustvu upravitelja centra. Sve navedeno, policija je ustrajno ignorirala te ga nezakonito protjerala i time izložila riziku od mučenja”, istaknula je pravnica Centra za mirovne studije Antonia Pindulić te dodala: “Laganje odvjetniku i zataškavanje istine koje je potvrdio ovaj slučaj, pokazuje još jednom sustavnost i drčnost naših vlasti u izlaganju ljudi nesigurnosti, kada se u potpunosti nalaze u njihovoj kontroli i kada im život ovisi o njihovim postupcima”.
Ova presuda još jednom potvrđuje ono na što organizacije poput Centra za mirovne studije godinama upozoravaju: Hrvatska sustavno i nezakonito protjeruje izbjeglice, uskraćuje im pravo na azil, odvjetnika i pravnu zaštitu.
Kao i u slučaju obitelji male Madine, i u ovom predmetu osoba kojoj je Hrvatska uskratila zaštitu danas ima priznat status izbjeglice u drugoj zemlji članici EU. To još jednom otkriva duboku neusklađenost europskog sustava azila – i tragičnu činjenicu da Hrvatska i dalje odbija pružiti ruku ljudima kojima je život u opasnosti.
Ova presuda nije samo potvrda nepravde učinjene izbjeglicama, već i snažna poruka da institucije moraju djelovati u skladu s temeljnim pravima i zakonima. Centar za mirovne studije, kojemu je ovo već treća pravda izborena u ime izbjeglica pred Europskim sudom za ljudska prava, poziva vlasti da u ovom slučaju promijene svoj dosadašnji način postupanja i konačno provedu nužne promjene, ne samo radi ispravka ove konkretne povrede, već i kao korak prema pravednijem i humanijem sustavu koji štiti dostojanstvo svakog čovjeka. Jer tek kada pravo vrijedi za one najranjivije, tada vrijedi za sve nas.
