CMS u Hrvatskom saboru: govor mržnje i zločine iz mržnje prema migrantskim skupinama moramo nazvati rasizmom

Na 31. tematskoj sjednici Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na temu zločina iz mržnje i govora mržnje, u ime Centra za mirovne studije izlagala je Lucija Mulalić osvrćući se na poziciju različitih migrantskih skupina s kojima svakodnevno radimo - radnica, studentica, izbjeglica i tražitelja azila, članova obitelji i drugih koji u Hrvatskoj žive i pokušavaju ostvariti siguran život bez nasilja. Njeno obraćanje koje govor mržnje i zločin iz mržnje prema migrantima smješta u okvir mnogo šire pojave koju moramo nazvati pravim imenom – rasizmom, prenosimo u nastavku teksta.

"Danas smo već govorili o statistikama i porastu evidentiranog nasilja, a govoreći specifično o migrantskim skupinama ključno je istaknuti da oni sami institucije ne doživljavaju kao mjesta na kojima mogu dobiti zaštitu pa zato ni ne prijavljuju. Zašto? Jer sustav je prvi taj koji ih šikanira - verbalnim nasiljem u policijskim postajama kada produžuju dozvole, na ulicama i aerodromima kada ih legitimira samo jer su druge boje kože, kao i samim zakonodavnim okvirom koji ih diskriminira i stavlja u nesiguran položaj.

Napadi na migrantske dostavljače posebno jasno pokazuju koliko se zanemaruju rasni i klasni aspekti nasilja. U prošloj godini 18 posto žrtava kaznenog djela razbojništva bili su strani državljani, no samo su četiri slučaja kvalificirana kao zločin iz mržnje. Kada žrtve vide da se njihovim iskustvima ne vjeruje, da se motiv mržnje zanemaruje, poruka je jasna: sustavu ste nevažni. A što je manje slučajeva službeno evidentirano, to je lakše pretvarati se da problem ne postoji.

Drugo, ovo nasilje ne događa se u vakuumu. Ono je povezano sa sve raširenijom netrpeljivošću prema svima koji odudaraju od zamišljene nacionalne norme, u Hrvatskoj i diljem Europe. Umjesto da razgovaramo o rastućoj nejednakosti, nesigurnim poslovima, stambenoj krizi i posljedicama ekonomskih politika, migrantske zajednice postaju žrtveni jarac politika koje dijele i prikrivaju klasni jaz te strukturne uzroke europskih i globalnih polikriza kojima svjedočimo. 

Treće, i možda najvažnije: govor mržnje i zločin iz mržnje prema migrantima pravno su prepoznati oblici mnogo šire pojave koju moramo nazvati njezinim imenom – rasizmom.

Stalno čujemo da moramo učiti iz iskustava zemalja poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije, i to je istina, a glavna pouka je da takozvana integracija koja ne uključuje sustavno suzbijanje i društvenog i institucionalnog rasizma neće dovesti ničemu. 

Ako imate populaciju koju godinama i desetljećima smještate u najzapuštenije kvartove, kojoj ostavljate najnesigurnije i najlošije plaćene poslove, koju fizički i verbalno napadate, čiju prisutnost policija stalno nadzire i profilira, a sustav nasilje prešutno tolerira ili ne sankcionira – i ako joj na svim makro i mikro razinama neprestano dajete do znanja da nije dio ovog društva – kako nakon desetljeća takvih politika i društvenog ponašanja možete očekivati nekakvu integraciju?

Ona ne može značiti da ljudi moraju naučiti jezik, raditi, poštovati zakone i prilagoditi se, dok istodobno moraju prihvaćati rasizam, diskriminaciju u pristupu zdravstvu, zapošljavanju i stanovanju, stambenu segregaciju i nasilje kao eto opravdanu cijenu svojeg boravka ovdje.

Jer Hrvatska je sada upravo u toj točki: koristimo migrantske radnike kao gotovo robovsku radnu snagu u službi kapitala. Oni su ovdje radnici, ali ne i ljudi. Njihova je radna snaga potrebna, ali društvo im svakodnevno pokazuje da su zapravo ovdje nepoželjni, dapače dehumanizirani su i demonizirani.

U takvim okolnostima ljudi se povlače u vlastite zajednice jer upravo ondje često mogu pronaći minimum sigurnosti, pripadnosti i uzajamne podrške, jer osjećaj pripadnosti širom društvu zbog svega navedenoga teško razvijaju. Ne možemo govoriti o integraciji dok zanemarujemo uvjete rada, stanovanja, pristupa pravima i zaštite od nasilja. I ne možemo se čuditi nepovjerenju prema institucijama ako te institucije ne pokazuju da su spremne ljude zaštititi.

Zato pozivamo sva prisutna tijela i institucije da prestanu zatvarati oči pred rasizmom i počnu stvarati prostore u kojima će migrantske zajednice moći govoriti o svojim iskustvima bez straha, a u kojima će većina biti spremna čuti ih i ozbiljno shvatiti ono što govore. Moramo biti spremni čuti čak i onda kada su neugodna, kada dovode u pitanje naše predodžbe o vlastitom društvu i kada nas prisiljavaju da preispitamo vlastitu odgovornost. Ne možemo govoriti o društvenoj koheziji ako se od onih koji doživljavaju rasizam očekuje da šute kako ne bi narušili privid skladnog društva.

Pozivamo institucije da prepoznaju i sankcioniraju rasizam i cjelokupno društvo da preuzme odgovornost za promjenu sustava koji ga omogućuje. Jer on nije niz izoliranih incidenata niti problem nekolicine pojedinaca s predrasudama. Zato ga nećemo iskorijeniti ako povremeno osudimo neki rasistički napad, kazneno gonimo pojedince ili izričemo neučinkovite sankcije tek kada slučajevi postanu dovoljno vidljivi da ih više ne možemo ignorirati. On je problem našeg društva, naših institucija i načina na koji određujemo tko pripada, a tko to mora neprestano dokazivati. Ako doista želimo zajedništvo, moramo mijenjati odnose moći, uvjete i prakse u kojima rasizam svakodnevno nastaje i opstaje jer jednakost nije privilegija koju većina dodjeljuje kada joj to odgovara."