Ana Raffai: Teorijski koncepti o nenasilju I dio

Large_012f834638b623e624b51c8558028575

Povodom dvadeset godina postojanja CMS-a i dvadeset godina održavanja Mirovnih studija donosimo vam tekstove iz publikacije Društvena promjena kroz okvir Mirovnih studija. Ana Raffai, voditeljica kolegija Nenasilno djelovanje za nas je prilagodila dio svoje doktorske disertacija Nenasilje u teologiji oslobođenja Dorothee Sölle. Tekst Teorijski koncepti o nenasilju donosimo u tri dijela.

Ne postoji samo jedna definicija nenasilja nego se različiti teorijski koncepti odnose na nenasilje, pri čemu se međusobno nadopunjuju izražavajući slojevitost prakse koja se imenuje pojmom nenasilje. Svrha ovog teksta je predstaviti bitne odrednice suvremenog razumijevanja nenasilja kao teorijskog koncepta i strategije političkog djelovanja, nenasilnog otpora. Polazimo prvenstveno od tumačenja nenasilja Mahatme Gandhija i koncepta građanske neposlušnosti Davida Henrija Thoreaua[1]. Gandhi i Thoreau su izabrani jer su važna referentna mjesta za sve teoretičare/ke nenasilja koji djeluju nakon njih i zato što uvezuju duhovnost nenasilja i javno djelovanje. Gandhi se s pravom smatra „ocem nenasilja“[2] jer je prvi sustavno obradio strategiju nenasilnog otpora i u političkoj praksi je potvrdio. Thoreauov doprinos je na sličan način ključan za razvoj doktrine građanske neposlušnosti. On je zaslužan za teorijsko potkrepljenje temeljnog pokretača nenasilnih akcija, a to je odbijanje poslušnosti nepravednoj vlasti te se smatra „začetnikom“ koncepta prigovora savjesti.

U gandhijanskoj i Thoreauovoj tradiciji valja istaknuti radove teoretičara i teoretičarki Jeana Marie Mullera, Hildegarde Goss Mayr, Genea Sharpa i Theodora Eberta,[3] koji su nam poslužili da predstavimo nosive teorijske koncepte nenasilja. Sustavni prikaz kriterija nenasilnog djelovanja predstavit ćemo na temelju djela austrijske teoretičarke nenasilja, filozofkinje Hildegard Goss Mayr.  Spomenuti autori nude sve bitne odrednice nenasilja kako ga se danas razumije. Razne definicije nenasilja predočene u teorijskim konceptima nadopunjuju se i konkretiziraju kriterije za nenasilno djelovanje po kojima je ono prepoznatljivo kao nova, drugačija paradigma djelovanja. Zajedničko svima ovdje predstavljenim teorijskim konceptima je tumačenje nenasilja kao sveze teorije i prakse. Većina navedenih autora mnogo detaljnije opisuje kriterije nenasilja nego li se bavi samom definicijom što ukazuje da za njih nenasilje primarno pripada području praktičnog djelovanja.

  Gandhi: nenasilje kao sklad između stava i načina djelovanja

Sam pojam nenasilje dugujemo Mahatmi Gandhiju, indijskom političaru i strategu nenasilnog djelovanja. Prema Gandhiju nenasilje započinje odlukom za djelovanje. Gandhi je uvjeren da je pasivnost u odnosu na nepravdu više nego li samo nasilje glavni problem – podržavatelj nasilja. U Gandhijevom smislu, i u tome ga slijedi većina teoretičara nenasilja, istinska suprotnost nenasilju je pasivnost. Gandhi stav nenasilja naziva sanskrtskom riječju ahimsa, koja pripada hinduizmu i znači ne naškoditi, ne nauditi (Mellon, Semelin, 1994:8)[4]. Ahimsa je stav prema svemu živome, prema životu, stav apsolutnog poštovanja života. Taj stav treba biti vidljiv u ponašanju i djelovanju, te je odnos stava i načina djelovanja ili podudaranje puta i cilja jedan od glavnih kriterija Gandhijevog razumijevanja nenasilja.[5]

U časopisu Jung Indien od 12.8.1928. Gandhi iznosi mišljenje da „nenasilje pretpostavlja sposobnost pojedinca da uzvrati udarac. Ali ono je svjesno i promišljeno suzdržavanje od nasilja“ (Gandhi prema Kumarappa, 1996:11). Zbog toga je i skovao riječ satyagraha koja izražava način djelovanja bez nasilja. Satyagraha je pojam proizveden tijekom nenasilnog otpora dvadesetih godina prošlog stoljeća. Gandhijev protest se u to vrijeme nazivao „pasivni otpor“. Gandhi uviđa da pridjev „pasivan“ ne odgovara karakteru nenasilnog djelovanja te raspisuje natječaj u novinama Indian Opinion u kojem se traži prikladniji naziv za nenasilan pokret otpora. Izabran je pojam satyagraha, složenica sastavljena od riječi satya (istina) i agraha (čvrsto se držati ili snaga). Doslovan prijevod pojma satyagraha glasi: snaga istine. Tako je satyagraha način djelovanja u kojem se njezini sudionici/e bore iz snage koju crpe iz spoznate istine (Mellon, Semelin, 1994:11). Držeći se čvrsto istine moguće je postići djelovanje koje umije uskladiti stav nenasilja i način djelovanja. Mahatma Gandhi je pisao o sebi kao o „praktičnom idealistu“ (Kumarappa, 1996:3) i nenasilnom borcu. Suprotnost između pridjeva (praktičan) i imenice (idealist) integrira dva sloja značenja nenasilja; s jedne strane nenasilje je aktivan otpor (praktičan, borac) koji ne izbjegava sukob, a s druge strane otpor neće pribjeći nasilju nego se na nov, drugačiji način (idealist, nenasilan)  transformira sukob, a da se ne ugrožavaju vrijednosti mira.

Konstitutivno je definiciji nenasilja njezina dvoslojnost; aspekt odbacivanja nasilja zbog stava dobrohotnosti i poštovanja života (ahimsa) i aspekt specifičnog načina djelovanja bez nasilja iz snage istine (satyagraha). U kasnijoj fazi svoga djelovanja, počev od 1946. godine, Gandhi je pisao da je sloboda od kukavičluka minimalan pokazatelj da satyagrah (nenasilni borac) djeluje iz stava ahimse. Satyagrah je hrabar i bez ljutnje se može usprotiviti pretpostavljenoj osobi koja ga želi zaplašiti. Pritom promišljeno nenasilje znači da se osoba koja pruža nenasilan otpor pripremila na mogući gubitak pozicije koju ima. „Premda sve žrtvuje, satyagrah ne osjeća prema poslodavcu nikakvu ljutnju. Pretpostavimo da se potonji okrene protiv mene. Ako njegov udarac prihvatim s pristojnošću i dostojanstvom, te bez imalo zlobe u srcu (…) tada izražavam ahimsu hrabrih“ (Gandhi prema Kumarappa, 1996:18).

Važna odrednica aktivnog, nenasilnog djelovanja prema Gandhiju je svjesno prihvaćanje patnje. Satyagraha prema Gandhiju uključuje svjesno trpljenje[6] kao sastavni dio nenasilja. U Jung Indien Gandhi piše: „Nenasilje znači u njegovom djelovanju svjesnu patnju. […] nije to podčinjavanje volji zlotvora, nego upregnuće sve snage duše protiv volje tiranina“ (Gandhi prema Kumarappa, 1996:4). Satyagraha je snaga kojom satyagrah, prihvaćajući trpljenje, pridobiva protivnika (Kumarappa, 1996:108). Gandhi vjeruje u promjenu protivnika jer nasilje ne smatra prirodnim stanjem čovjeka, već naglašava  da je dobrota suštinska odrednica ljudskog bića. Budući da je nasilje plod kulture, može se dokinuti kulturom odnosno učenjem nenasilja. Za Gandhija učenje nenasilja vezano je uz redefiniciju junaštva koja uključuje svjesno prihvaćanje trpljenja. Nenasilni borci su junaci jer ne uče više umijeće ubijanja, već savladavaju umijeće umiranja. Teoretičari i praktičari nenasilja poput Berrigana[7].i Day[8], ističu tu razliku kao obilježje nenasilja. Nenasilje prezire ubijanje, a revalorizira prihvaćanje vlastitog trpljenja do rizika vlastite smrti. To prihvaćanje rizika vlastite smrti smatraju nenasilnim junaštvom. Pretpostavka takvog junaštva je savladavanje vlastitog straha od smrti. Tek kada savlada strah zbog kojeg bi mogao ubiti drugoga, nenasilan borac može u potpunosti djelovati u duhu ahimse. Satyagrah treba biti sposoban za žrtvu kako ne bi na nasilje uzvratio istom mjerom ili kako ne bi ustuknuo zbog straha: „Ne radi se o odsustvu nasilja nego o prisutnosti nove, pozitivne, izgrađujuće, stvaralačke, izliječujuće, oslobađajuće snage koja nadvladava nasilje“ (Kumarappa, 1996:109).

Za Gandhija je u korijenu praktičnog nenasilnog djelovanja ključna kvaliteta satya - istina, a ne moć jer smatra da „nenasilje ne poseže za moći. Moć mu sama padne u krilo“ (Gandhi prema Woodcock, 1983:103). Premda se radi o djelovanju, nije presudno posjedovanje moći nego držanje uz spoznatu istinu. Istina naime tjera na djelovanje, bez toga nemira zbog istine nema nenasilja jer, kako je Gandhi napisao (Haridschan 13.7.1947.)[9] „nenasilje i istina su kao dvije strane istog novčića“ (Gandhi prema Woodcock, 1983:82). Čak i štrajk Gandhi ne gleda kao sredstvo ekonomske prisile nego je satyagraha, a to znači „trpljenje radi istine koje je poticaj poslodavcu da se preobrati“ (Woodcock, 1983:61). Za Gandhija nema dvojbe; umjesto da se osloni na fizičku silu, on se uzda u moć istine. Istina u ovom kontekstu ne znači skup argumenata protiv moguće neistine nasilja nego stoji za prepoznatljiv način djelovanja usredotočen na angažman protiv nepravde i to u društvenom i političkom kontekstu (Mellon, Semelin, 1994:3-5). Sukob je kontekst u kojem se zaista može razvijati nenasilno djelovanje, te se nikada nenasilje ne može poistovjetiti sa zataškavanjem sukoba, jer je nenasilje borba za pravednost (Muller, Semelin, 1995:78-79).

Upravo je Gandhijeva zasluga da je u 20. stoljeću ponudio sredstva kojima se može djelovati „u nasilnom svijetu, a da se ne izda princip ahimse“ (Mellon, Semelin, 1994:9). Po tome se razlikuje nenasilno djelovanje od mnogih doktrina, vjerovanja ili filozofija koje načelno kritiziraju nasilje, ali nemaju praktičnu, operativno provedivu strategiju drugačijeg djelovanja (ibid.:11). Semelin i Mellon preuzimaju Gandhijev koncept nenasilja koji tumače u dvostrukom značenju, kao stav i kao metodu djelovanja, definirajući nenasilje kao „odbacivanje nasilja s jedne i metodu djelovanja bez nasilja s druge strane“ (Mellon, Semelin, 1994:9). Djelovanje bez nasilja znači djelovanje „snagom uvjeravanja ili prisile, a da ne ugrožava niti život niti dostojanstvo osobe“ (ibid.:18). Semelin i Mellon određuju nenasilje kao „nenasilnu akciju koju čini borba protiv nasilja pod njegovim raznim oblicima, direktnim, strukturalnim i to sredstvima koja isključuju bilo koji oblik nasilja“ (Mellon, Semelin 1994:20). Izraz „nenasilna akcija“ zajednički je kako Semelinu i Mellonu, tako i Sharpu, te Ebertu (Ebert, 1978).

 

Ana Raffai: Teorijski koncepti o nenasilju II dio 

Ana Raffai: Teorijski koncepti o nenasilju III dio



[1]Mahatma Gandhi, preciznije Mohandas Karamchand Gandhi (1869.–1948.) indijski je pravnik i političar, pacifist i vođa nenasilnog oslobođenja Indije od britanske kolonijalne vlasti.

Henry David Thoreau (1817.–1862.) bio je američki pisac i filozof, borac protiv poreza, protiv rata i ropstva, a ujedno je začetnik ideje građanske neposlušnosti, odnosno prigovora savjesti.

[2] Dok Gandhija smatramo začetnikom nenasilne strategije političkog djelovanja, ne treba zaboraviti presudni utjecaj koji je na njega imao Lav Nikolajevič Tolstoj koji je svoje tumačenje nenasilja predstavio u svom djelu U što vjerujem? (Tolstoj, 2012). 

[3] Suvremeni teoretičari nenasilja potječu iz raznih kulturnih sredina: Muller, francuski filozof i teoretičar nenasilja, član je i suosnivač organizacije MAN (fr. Mouvement pour une alternative non-violente), odnosnoPokreta za nenasilnu alternativu te predstavnik sekularnog humanističkog smjera principijelnog nenasilja u tradiciji Gandhija. Vrlo bliska Mulleru u načinu tumačenja nenasilja je i austrijska teoretičarka nenasilja, Goss Mayr, koja svoju teoriju temelji na kršćanskim postavkama, aktivno djelujući u organizaciji IFOR (International Fellowship of Reconciliation), Međunarodnom savezu pomirenja. S druge pak strane, Sharp i Ebert predstavljaju referentna imena za strategije nenasilne akcije. Sharp je američki politolog i teoretičar nenasilne akcije čiji se koncept temelji na Thoraeuovoj postavci građanske neposlušnosti, a Ebert, njemački teoretičar nenasilne akcije, osmišljava i koncept Soziale Verteidigung (općenarodna obrana).

[4] U pojmu ahimsa Mellon i Semelin tumače prefiks a- kao alfa privativum. U sanskrtu ovaj prefiks ne znači samo negaciju pojma kojem je dodan nego označava pozitivnu vrijednost koja je suprotna osnovnom pojmu. Himsa znači naškoditi. Stoga ahimsa označava ne samo „ne naškoditi“ nego i pozitivno, dobro, dobrohotnost.

[5] Gandhi je sukladnost između načina djelovanja i cilja koji se njime želi postići predstavio slikom odnosa sjemena i biljke: kao što biljka može izrasti samo iz zdravoga sjemena, tako i pravda i pravedno društvo mogu izrasti samo iz borbe koja se provodi pravednim načinom, a to znači načinom koji se odriče svakog nasilja.

[6] Müller i Schweitzer napominju da je Gandhijevo zagovaranje prihvaćanja trpljenja naišlo na feminističku kritiku koja podsjeća da je upravo ženama nametana tradicionalna uloga subjekta koji se treba zatomiti i preuzeti na sebe patnju, žrtvovati se. Takav položaj feministički pristup ne smatra poželjnim nego teži oslobađanju žene od patničke uloge (Müller, Schweitzer, ibid.:102).

[7] Dan Berrigan, američki isusovac, pacifist i borac protiv vijetnamskog rata, aktivist u grupi radikalne nenasilne akcije naziva „Mačeve prekovati u plugove“, svoj angažman platio je višegodišnjom zatvorskom kaznom. Berrigan je izuzetno važan za Söllin mirovni teorijsko aktivistički angažman, a njegovo religijski ukorijenjeno nenasilje može poslužiti za razumijevanje principijelnog nenasilja iz religijske pozadine.

[8]Dorothy Day (1897.-1980.) američka katolička mirovna aktivistica,  radikalna pacifistica i suosnivačica pokreta za podršku siromašnima i marginaliziranima Catholic Worker.

[9] Haridschan je, kao i Jung Indien, ime časopisa koji je pokrenuo M. Gandhi. Uz ime časopisa stoji i datum prvog izdanja teksta (Kumarappa, 1996:2)

Preporučite članak: