Nema niti spomena modela ravnomjernog smještaja izbjeglica u lokalnim zajednicama širom Europe, kao što je to sugerirao papa Franjo prema načelu „izbjegličke obitelji u svakoj župi“. Fokus na granice, a ne na ljude nije samo nemoralan, nego i politički kratkovidan. 

Odluke donesene na summitu upućuju na to da Turska treba postati novi hot spot za izbjeglički val (jer nijedna zemlja u EU to ne želi), bez da se razmišljalo o dugoročnim posljedicama stacioniranja velikog broja izbjeglica na teritorij jedne države i to države koja izravno graniči sa ratom ugroženim područjem. Inicijativa „Dobrodošli“ smatra da ovakva politika može voditi političkoj destabilizaciji Turske, a smještanje milijuna izbjeglica u izbjegličke kampove u srednjem roku može uzrokovati upravo ono protiv čega se EU bori, a to je radikalizam koji proizlazi iz očaja, bezizlaznosti i siromaštva. Ovisnost EU o Turskoj može značiti da će se Turskoj još više gledati kroz prste u pitanjima kršenja ljudskih, sindikalnih i manjinskih prava i slobode medija. Real-politički gledano, de facto Turska postaje monopolistički dobavljač EU s dobrom koje joj treba, a to je sigurnost granica (sjetimo se ovisnosti EU o ruskom plinu). 

Skretanje Europe prema represivnom obrambenom rješenju i potpunom zatvaranju granica za izbjeglice pokazuje i činjenica da je za osiguranje granica rezervirano 600 milijuna eura, dok je za Svjetski program za hranu rezervirana samo trećina tog iznosa, 200 milijuna. Turska dobiva jednu milijardu eura, kako bi svim sredstvima zaustavila izbjeglice unutar svojih granica. Europa se odlučila za model „daleko od očiju, daleko od srca“ – pa što košta da košta. 

Jedini pozitivni ishod ovog summita su odluke o dodatnom financiranju agencija UN-a i svih država koje prihvaćaju velike brojeve izbjeglica u susjedstvu EU, te što se po prvi puta istaknula važnost suradnje s UN-om oko zaustavljanja rata u Siriji, međutim bez hitnog poziva na proglašenje međunarodne humanitarne krize. Ovo ne možemo nikako drugačije objasniti, nego kao nedostatak kvalitetnog političkog vodstva sposobnog strateški razmišljati izvan okvira od par mjeseci unaprijed. 

Prisjetimo se svoje pozicije za vrijeme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom 90.-ih – što bi itko od nas građana i vas političara rekao da su se tada Austrija, Njemačka i Italija bavile pitanjem kako osigurati granice od ulaska izbjeglica iz Hrvatske i BiH te na koje će granične prijelaze slati vojsku, umjesto da se bave time kako dostaviti humanitarnu pomoć u Sarajevo, Srebrenicu, prihvatiti i osigurati egzistenciju izbjeglicama svojim zemljama te kako zaustaviti rat? 

Pitamo se hoće li liderima EU zemalja opet zasuziti oči nad tisućama utopljenika u Mediteranu, usprkos tome što su upravo oni sinoć donijeli odluke koje će očajne ljude i dalje gurati u ralje krijumčara i to suprotno vlastitom temeljnom aktu, Ugovoru o EU, koji u čl. 5 navodi da je jedan od temelja međunarodnih odnosa EU - zaštita ljudskih prava, a posebno prava djece?

Inicijativa „Dobrodošli“ čvrsto stoji na poziciji da je radikalan zaokret prema međunarodnoj politici ljudske sigurnosti moguć i nužan, a to podrazumijeva: 

1. sigurne prilaze i prolaze do i kroz teritorij Europske unije; 

2. sustav efikasnog prihvata i zaštite korištenjem instrumenata međunarodnog prava i novog modela integracije uz suspenziju Dublinske uredbe;

3. politički dogovor na razini UN-a o međunarodnoj humanitarnoj krizi te političkoj, vojnoj i razvojnoj djelovanja usmjerenoj na zaustavljanje rata u Siriji i poboljšanje političkih te socio-ekonomskih uvjeta u cijeloj regiji sjeverne Afrike.

Nakon svega se pitamo je li EU zaboravila da na ispitu međunarodne političke odgovornosti, osim predmeta „Obrane i zaštite“, postoji i predmet „Ljudska prava“, čiji je kurikulum definiran u deklaracijama UN-a i međunarodnim obavezama?

 

Autor fotografije: Luka Tomac