Pravo na život jače je od ratne logike topnika
PRAVO NA ŽIVOT JAČE JE OD RATNE LOGIKE
TOPNIKA
Poštovani
gospodine uredniče,
u uvjerenju da
ćete ovaj tekst pročitati, unaprijed se ispričavam što Vam oduzimam dragocjeno
vrijeme. Budući da Novi list gaji tradicionalno dobru suradnju sa svojim
čitateljima, uvažava njihova mišljenja i ne svodi ih samo na puke ispravke
netočnih navoda, uzimam si slobodu javiti se sa svojim razmišljanjima o
pojavama medijskih potpora uporabi sile i nedodirljilvosti ratne logike koja
se, usput budi rečeno, od pamtivijeka do dana-današnjega niti za jotu nije
promijenila – rat je i dalje najretrogradnija tvorevina u povijesti
čovječanstva i velika sramota civilizacije u kojoj živimo. Čitajući naime u
Novom listu od 2. prosinca 2012. članak pod naslovom „Topnici izdržali udar
sudaca“, primjećujem da sadržaj tog napisa u velikoj mjeri afirmira apsolutnu
slobodu ubijanja i razaranja topničkim granatiranjem, a da istodobno niti
rječju nije zastupljeno bilo kakvo drugačije mišljenje. Prije svega, moram reći
da osobno ne podupirem ni suce Haškog suda koji nastoje odrediti granice
prekomjernog granatiranja ni topnike
koji zastupaju legalitet neograničenih udara, jer držim da je nedopustivo
ignorirati neupitnu činjenicu da je i samo jedna granata apsolutno prekomjerna.
Svaka je pojedinačno proizvedena i namijenjena isključivo za ubijanje ljudi – u
vojnoj ili civilnoj odori, svejedno. Drugim riječima, namijenjena je kršenju
temeljnog ljudskog prava – prava na život! Čini mi se da je ratna logika,
zaštićena od bilo kakve kritike i da oni koji, temeljem činjenice da je rat sam
po sebi zločin, zagovaraju kažnjavanje svih ubijanja-posebno onih koji ratove
planiraju, u medijima ne mogu dobiti odgovarajući prostor. No, unatoč toj
činjenici, ipak mislim da takav jednostrani pristup ne proizlazi iz uređivačke
politike Novog lista. Sklon sam, naime vjerovati da se autor Danko Radaljac malo
zanio činjenicom da su suci Haškog suda pravednom presudom hrvatskim generalima
odustali od krivnje za prekomjerno granatiranje, pa se tako sadržaj njegova
napisa, zahvaljujući tvrdnjama Igora Tabaka i Martina Starčevića te pozivanja
na pritiske američkih topnika, pretvorio u očigledno zagovaranje prava na
neograničene i nekažnjene topničke udare. Javnosti se, naime, sugerira
zaključak da oslobađajuća presuda hrvatskim generalima ujedno znači i
legalizaciju neograničenih granatiranja i raketiranja u svim ratnim sukobima u
svijetu, od Vijetnama do Iraka, pa sve do Gaze i Vukovara. Naravno da onda iz
toga proizlazi i zahtjev da američki topnici za stravične posljedice razaranja
u Vijetnamu i Iraku, te izraelski u Gazi i srbijanski u Vukovaru imaju pravo
biti oslobođeni od bilo kakve odgovornosti!!! Zastupa se pravo topnika da
teritorij bilo koje države mogu nekažnjeno pretvoriti u spaljenu zemlju!
A da Danko
Radaljac u Novom listu, svjesno ili nesvjesno, pomaže propagirnaju upravo takvog
prava, neupitno proizlazi iz tvrdnji njegovih sugovornika. Zanimljivo je da nam
Tabak kao argument za uporabu neograničenog granatiranja nudi čak i
bombardiranje Staljingrada u čijoj je opsadi, usput rečeno, izginulo i nekoliko
stotina hrvatskih vojnika koje je kao hrvatsku pomoć Ante Pavelić priključio
Hitlerovim osvajačima. Prema pisanju Novog lista, kaže nam sljedeće:
„Staljingrad je tu sjajan primjer. Bitka je započela višednevnim zračnim
udarima po gradu, i Nijemci su veći dio grada razrušili. Što im se na kraju
pokazalo pogrešnim. Jer su Rusi ruševine koristili kao bolju obranu nego li
građevine koje stoje. Na kraju je Wehrmacht morao dodatno bombardirati već
razrušene dijelove grada.“ Prešućujući činjenicu da unatoč dodatnim
granatiranjem hitlerovci Staljingrad nisu osvojili, ovaj vojni i sigurnosni
analitičar daje nam još i „uvjerljivije“ objašnjenje: „Prema stanju na terenu
čak i fizički uništena kuća može biti utočište za obranu, što razvija potrebu
za dodatnim udarima na već razrušene građevine!
A da zastupnici
topničke sile presudu generalima doživljavaju kao svoju pobjedu, u svojoj
izjavi najjasnije je izrazio Martin Starčević: „Moram kazati da je odlično da
je taj stav sudskog vijeća srušen u drugom stupnju, jer bi inače nastali
problemi za sve buduće vojne sukobe.“ Naravno da su ove izjave toliko jasne da
uopće nema nikakve potrebe komentirati ih.
Mogu samo reći
da i Tabak i Starčević te američki topnici koji su kao i svi drugi topnici
školovani za daljinska razaranja i ubijanja imaju apsolutno pravo zalagati se
za neograničena i nekažnjena granatiranja te kao argument za to koristiti i
jednu sudsku presudu. Dakako da i Danko Radaljac također ima pravo njihova
mišljenja i tvrdnje prezentirati u Novom listu.
Međutim, mislim
da isto tako i ja imam pravo na svoje argumentirano protivljenje. Prije svega,
nedopustivo je da se već u samom naslovu članka, a i dalje u tekstu, krajnje
nekritički zastupa tvrdnja da su iskustva s bojišnica diljem svijeta o potrebi
za neograničenim i nekažnjivim granatiranjem, prihvatljiv argument za apsolutnu
nedodirljivost topnika. Drugim riječima, to bi značilo da je sirova sila jača
od bilo kakvog prava ili pravednosti!
Sugerira nam se
zapravo da intenzitet ratnog nasilja, s jedinim ciljem da se dođe do pobjede
pod svaku cijenu, ne može i ne smije biti mjeren u postupcima pred bilo kojim
međunarodnim sudom! Pojednostavljeno, topnici su zaduženi za razaranja i
ubijanja i u tome po svojoj stručnosti moraju biti maksimalno efikasni, pa
stoga za posljedice takvog ratnog djelovanja po nikakvim zakonima i
ograničenjima ne mogu snositi bilo kakvu odgovornost. To bi, dakle, mogao biti
i sukus zaključka u kojeg su nas vojni i sigurnosti analitičar Igor Tabak i
birgadir Oružanih snaga RH Martin Starčević, s puno truda pokušali neuvjerljivo
uvjeriti.
Sve se svodi na
to da bismo pomirljivo morali prihvatiti nedodirljivost sirove vojne sile i u
ratu i pred sudovima u miru!
Prema tome, kako
god da prevrćem navedeni članak „Topnici izdržali udar sudaca“, mogu samo
zaključiti kako i njegov sadržaj doprinosi tvrdnji da je rat uistinu
najretrogradnija tvorevina u povijesti čovječanstva i najveća sramota
civilizacije u kojoj živimo!
Sramota je da se
ciljivi koji se u nedostatku argumenata ne mogu postići pravnim sredstvima i
demokratskim dijalogom, ostvaruju sirovom oružanom silom!
Sramota je da je
rat protupravna tvorevina u kojemu se ljudi međusobno nekažnjeno ubijaju!
Sramota je da se
u planiranju ratnih operacija planiraju čak i civilne žrtve!
Sramota je da se
takozvano ratno pravo (konvencije) i takozvani ratni običaji svode samo na
zaštitu ratnih zarobljenika!
Velika je
sramota, možda, i najveća, da se za ratnu uporabu zabranjuju samo ona oružja
kojima se ubija „nehumano“, što ujedno znači da se preostalim oružjem može
ubijati „humano“ i nekažnjeno!!!
Naposljetku,
sramota je također i to što se sve navedene sramote na različite načine koriste
i kao argument za legalizaciju neograničenih granatiranja, bombardiranja i
raketiranja!
Topnici i
njihovi istomišljenici svoje tvrdnje u biti svode na sljedeće: „ratni su
ciljevi jači od obrane prava na život“! Prema tome, morali bismo se upitati u
kavom se to pravnom sosu nalaze tužitelji i suci prilikom procesuiranja ratnih
zločina, svjesni činjenice da se pravo na život i rat međusobno apsolutno
isključuju: pravo na život isključuje rat, a ratom se suspendira pravo na
život!?
Josip Herceg, Karlobag
