Zaključci konferencije “Ostvarivanje prava manjina: integracija ili sukob i podjela“

 

Ne sjećam se ničega , kako je
počelo. Samo neki bljeskovi. Otvoreni prozori u stanu , gusto ljetno
poslijepodne, pomahnitale žabe s Vuke. Provlačim se između dvije fotelje i pjevušim
„Ko to kaže ko' to laže Srbija je mala“. Tata zatvara novine i okreće se prema
meni, osjećam njegovu nervozu.“Šta to pjevaš?“ pita me. „Pa ništa, čula sam od
Bore i Danijela“. „Da te više nikad nisam čuo, jel' ti jasno?. „Dobro, ćale „
„Ja sam ti tata, a ne ćale, pička mu materina.“

 

Konferenciju
je otvorio prof. dr. sc. Zoran Parać, dekan Pravnog fakulteta. U svome
izlaganju ponudio je jedno idealtipsko viđenje statusa manjina u modernom, multikulturalnom
društvu, kakvo, smatramo mi iz CMS-a, Hrvatska još zasigurno nije. Nažalost
zbog drugih obaveza nije mogao ostati i čuti stvarne primjere iz lokalnih
zajednica.  

Prvi
panel tematizirao je institucionalni okvir manjinskih prava:  Boris Milošević iz Ministarstva uprave govorio
je o svom iskustvu rada u nevladinom sektoru, prelaska u vladin te nedostacima
i prednostima jednog i drugog. Podsjeća na položaje pozicije i opozicije u
Vladi. Puno je lakše sve kritizirati iz opozicije , a puno teže sve mijenjati i
djelovati kad si u poziciji, smatra. Lora Vidović, nova pučka pravobraniteljica
dobra je poznavateljica teme. Govorila je o prepoznavanju kršenja manjinskih
prava te sankcioniranju i rješavanju. Bahrija Sejfić, iz Ureda Vlade RH za
ljudska prava i prava nacionalnih manjina, pozvala je da im se prijave
incidenti koji se mogu okvalificirati kao zločin iz mržnje. Doduše među
panelistima nije bilo reakcije na upit tko bi iz Vlade i kako trebao reagirati
na incidente poput prošlotjednog, sa javnim iskazivanjem govora mržnje koji
redovito prolazi nekažnjeno.  Milorad
Pupovac upozorio je da problemi postoje, da su veliki, da su značajni, da se ne
rješavaju, a da ni ne postoje reintegrativne politike koje bi radile na tom.

U
drugom panelu, o interkulturnom dijalogu, prva je govorila pjesnikinja i
spisateljica Ivana Simić Bodrožić te je na ironičan način, a takvo je često i
njeno pisanje što nam se jako sviđa, pokušala odgovoriti „za što se  spremna potući“.
Izuzetno je poučna bila anegdota o odlasku Predsjedniku RH na njegov poziv, a
da nije imao pojma koga je to zvao. Simić Bodrožić smo na konferenciju pozvali
jer spada u one koji su u ratu najviše izgubili, a ne pokazuje nikakvu mržnju
nego kroz pisanje i dijalog radi na izgradnji mira i povjerenja. Lingvistkinja Snježana
Kordić, često od dijela svojih kolega doživljena kao 'persona non grata' je o
hrvatskom i srpskom kao o jednom jeziku, iz stručnog diskursa, te povukla
analogiju s njemačkim kada ga govore Austrijanci ili Nijemci, te engleskom kad
se njim služe Amerikanci ili Britanci. Osim jezika dodirnula se i nastanka
nacije, konstrukcijskom karakteru nacionalne kulture s naglaskom na nacionalni
identitet, te o mitovima vezanim za jezik. Viktor Koska, znanstveni novak s Fakulteta
političkih znanosti bio je sjajan pričajući osobnu priču o svom identitetu. Svoj
znanstveni rad usmjerio je na istraživanje o izbjeglicama proizašlim iz rata –
zaključak rada je da micanjem etničkog predznaka svi doživljavaju istu
diskriminaciju i od zemlje koju su morali napustiti, te se eventualno u nju vratili,
i od zemlje u koju su otišli. Antonija Petričušić, stručnjakinja za manjinska
prava govorila je o instrumentima za zaštitu manjinskih prava, ali i o
ograničenosti tih instrumenata u primjeni. Posebno se dotakla medija koji imaju
dužnost pratiti ovakve događaje, ali ih ignoriraju.

Naš
zadnji panel prvog dana ticao se izgradnje mira kako je mi vidimo. Vesna Kesić
je govorila o svom istraživanju osobnih sjećanja u selu Španovica u okolici
Pakraca, ispražnjavano od svojih stanovnika nekoliko puta, naseljavano nekim
drugima a danas zjapi prazno.Vesna je to usporedila s naslovom Goldsteinove
knjige: „1941., godina koja se vraća“. Ana Rafai govorila je o kulturnom i
religijskom dijalogu kojom se njezina udruga RAND bavi dugi niz godina. O
izgradnji mira na prostorima bivše države govorio je i Goran Božičević, jedan
od sudionika volonterskog kampa u Pakracu: prvog pokušaja izgradnje mira u
podjeljenoj s zajednici i jedan od osnivača Centra za mirovne studije.

Drugi
dan posvetili smo praćenju i izvještavanju o kršenjima ljudskih i manjinskih
prava. Ispred CMS-a govorila je Sara Lalić, a ispred Platforme 112 Marina
Škrabalo i Jelena Berković. Rad Vladinog ureda za ljudska prava i prava
nacionalnih manjina predstavio je Mirko Marković, a rad Ureda pučke
pravobraniteljice, koji se momentalno restrukturira, Jagoda Novak. O
izvještajima u sjeni govorili su Ljubomir Mikić i Sanja Sarnavka. Izvještaje u
sjeni pišu nevladine organizacije na službene izvještaje hrvatske vlade o
pojedinim pitanjima.  Milena Čalić Jelić
iz Dokumente govorila je o praćenjima suđenja za ratne zločine o žrtvama, ali i
svjedocima, o dugotrajnim iscrpljujućim procesima, o nelogičnim plaćanjima
sudskih i parničnih troškova i o svemu onome zašto pravo nije pravda. Na kraju
je Sara Lalić predstavila software Kuće ljudskih prava i Centra za mirovne
studije koji bi bio zajedničko oruđe nevladinog sektora da bilježe prijavljene
povrede prava i to u tri kategorije: rasizam i ksenofobija, ljudska prava i
diskriminacija.

Umjesto
zaključka reći ćemo samo da ćemo se i dalje pretvarati da su okupljanja stožera
i istomišljenika u Vukovaru i Zagrebu bila usmjerena protiv ćirilice, a ne
protiv srpske manjine u tom dijelu zemlje; da su skupljanja potpisa za „prirodnu“
obitelj usmjerena „samo“ prema pripadnicima LGBTQI zajednice,  a ne prema normama i standardima nekog
normalnog društva, kako je izjavio naš kolega Marko Sjekavica u intervjuu
H-alteru ovih dana, a onda ćemo se jako čuditi kad pokucaju na naša vrata.
Primjećujemo da Hrvatska piše integrativne politike za strance i azilante, a da
reintegrativne za izbjeglice i povratnike nikad nije napisala.

I
nekako u isto ovo vrijeme pisac i novinar Teofil Pančić je promovirao je u
Zagrebu svoju novu knjigu, „Aleja Viktora Bubnja“, te je pritom izjavio: „zato
u knjizi pišem da druga mesta stanovanja ne mogu da zovem 'dom' kao što sam
mogao Aleju Viktora Bubnja, niti ona mogu da nadomeste taj moj Zagreb. Ta
selidba, koja je u svojoj suštini ipak bila prinudna, nestanak je čitavog jednog
prostora i društva na duže vreme, možda zauvek.„