Europska migracijska politika: nekad zaštita, danas deportacija
Samo nekoliko dana nakon stupanja na snagu novog Pakta Europske unije o migracijama i azilu, Europski parlament usvojio je Uredbu o povratcima, koja dodatno okreće leđa izbjeglicama i drugim migrantima - a objeručke prihvaćajući brze deportacije ljudi. Time se europska politika još više odmakla od vrijednosti solidarnosti i zaštite, slabeći standarde zaštite ljudskih prava, pravičnog postupka i dostojanstva osoba u migracijskom i azilnom sustavu.
Već je usvajanjem Pakta Europska unija propustila priliku izgraditi istinski solidaran, human i pravedan sustav azila i migracija. Umjesto sustava temeljenog na zaštiti prava i podjeli odgovornosti među državama članicama, uspostavljen je okvir koji omogućuje zatvaranje ljudi koji dolaze tražiti zaštitu, uključujući djecu i obitelji, u prostore nalik zatvorima u različitom trajanju ovisno o postupku: do dvanaest tjedana, šest mjeseci a u nekim slučajevima i dulje. Takvi zatvoreni centri nalazit će se i untar Republike Hrvatske, gdje će i djeca svoje sudbine čekati iza žica i lokota, a onda možda biti deportirani u zemlju u kojoj nikada nisu bili.
Nova pravila omogućuju provedbu deportacije i prije nego što sud donese konačnu odluku o zakonitosti odbijanja zahtjeva za azil. Takva praksa može dovesti do nezakonitih deportacija, razdvajanja obitelji i vraćanja ljudi u zemlje u kojima su izloženi mučenju, progonu, nasilju ili drugim ozbiljnim povredama prava, dok su mogućnosti za ispravljanje takvih odluka nakon deportacije praktički nepostojeće.
Posebno zabrinjava način na koji se provedba Pakta priprema u Hrvatskoj. Dosadašnji pristup prvenstveno je usmjeren na razvoj restriktivnih mjera i infrastrukture za nadzor i zadržavanje, dok se istodobno nedovoljno ulaže u zaštitne mehanizme. Procjena ranjivosti, zaštita djece, identifikacija osoba sa specifičnim potrebama te osiguravanje učinkovitog pristupa pravnoj pomoći i drugim procesnim jamstvima ostaju na margini, iako upravo oni predstavljaju ključne preduvjete za zaštitu prava onih najranjivijih.
Dugotrajna neizvjesnost, izolacija i boravak u zatvorenim ili poluzatvorenim uvjetima mogu imati ozbiljne posljedice za mentalno zdravlje ljudi koji su već prošli kroz rat, progon, mučenje, nasilje ili druge traumatske događaje. Brojna istraživanja upozoravaju da zadržavanje i institucionalizacija povećavaju rizik od depresije, anksioznosti, posttraumatskog stresnog poremećaja i drugih psiholoških teškoća, osobito kod djece. Posljedice takvih politika često su dugotrajne i nastavljaju utjecati na živote ljudi i nakon završetka migracijskih postupaka.
Nova Uredba o povratcima: još jedan korak prema Europi koja kažnjava umjesto da štiti
Dok države članice tek kreću s praktičnom provedbom Pakta o migracijama i azilu, Europska unija već ide korak dalje. Europski parlament izglasao je novu Uredbu o povratcima koja dodatno proširuje mogućnosti deportacije ljudi i ograničava njihova prava, a neki njezini dijelovi na snagu će stupiiti odmah.
Jedna od najzabrinjavajućih novosti jest mogućnost uspostave takozvanih „centara za povratak“ izvan Europske unije. Riječ je o zatvorenim centrima u trećim zemljama, poput Libije ili drugih država s kojima bi EU sklapala sporazume, gdje bi osobe čekale deportaciju u svoju zemlju podrijetla.
Iza administrativnog jezika krije se stvarnost u kojoj bi ljudi mogli provesti godine u izolaciji i neizvjesnosti, lišeni slobode, a da pritom nisu nikome učinili nešto nažao. Njihov „prekršaj“ mogao bi biti to što u kratkom roku nisu uspjeli dokazati potrebu za međunarodnom zaštitom, što su izgubili dozvolu za boravak ili što su se našli u neregularnoj situaciji zbog okolnosti na koje nisu mogli utjecati.
Takva politika predstavlja opasan odmak od načela na kojima je Europska unija izgrađena. Umjesto zaštite ljudskog dostojanstva, prava na pošten postupak i individualnu procjenu svakog slučaja, naglasak se sve više stavlja na deportaciju ljudi pod svaku cijenu.
Prisilni povratci (deportacije) postaju gotovo automatski odgovor na neregularni migracijski status, unatoč dobro dokumentiranim rizicima od nasilja, progona i kršenja temeljnih prava. Time se dodatno sužava prostor za individualnu procjenu okolnosti svakog pojedinca te ograničavaju mogućnosti ostvarivanja drugih oblika zaštite i legalizacije boravka.
Deportaciom ljudi izvan teritorija Europske unije dodatno se otežava nadzor nad postupanjem prema njima te slabi odgovornost država članica za poštivanje njihovih prava. Istovremeno raste rizik od lančanih deportacija, proizvoljnog zadržavanja i vraćanja osoba u zemlje u kojima mogu biti izložene mučenju, nasilju, progonu ili drugim ozbiljnim povredama.
Nova pravila koja EU upravo izglasava dodatno normaliziraju ograničavanje slobode kretanja ljudi koji se nalaze u postupku povratka. Obveza redovitog javljanja vlastima, teritorijalna ograničenja i druge restriktivne mjere postaju pravilo, a ne iznimka. Ljudi se sve češće promatraju kroz prizmu kontrole i sigurnosti, a sve rjeđe kao nositelji prava i dostojanstva.
Posebno zabrinjavaju odredbe koje dopuštaju odstupanja od zaštite temeljnih prava za osobe koje se smatraju prijetnjom nacionalnoj sigurnosti ili javnom poretku. Pritom u praksi već počinjenje manjeg prekršaja može biti tumačeno “prijetnjom za javni poredak”. Pravo se mora jednako primjenjivati prema svim ljudima.
Ovakav sustav povećava rizik od rasnog profiliranja i diskriminatorne primjene pravila u praksi. Izgledno je da će pojačane ovlasti nadzora dovesti do zaustavljanja, ispitivanja ili provjera na temelju izgleda, jezika ili pretpostavljenog podrijetla, umjesto objektivnih kriterija.
Istodobno, proširene ovlasti u provedbi povrataka i identifikaciji osoba bez dokumenata mogu otvoriti prostor za ulaske u privatne prostore pod izlikom provjera migracijskog statusa, uz ozbiljne rizike za pravo na privatnost i sigurnost doma.
Umjesto razvoja održivih i humanih rješenja, Europska unija nastavlja graditi sustav koji se temelji na kažnjavanju ljudi zbog njihova migracijskog statusa. Time se istodobno sužavaju mogućnosti za regularizaciju boravka, spajanje obitelji, humanitarne dozvole i druge legalne puteve koji ljudima omogućuju siguran i dostojanstven život.
