06.05.2010.

Nediskriminacija nije zakon, nediskriminacija je way of life

Diskriminacija je nejednako postupanje tj. stavljanje osoba u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika te osobe ili grupe ljudi. Isto tako diskriminacija može biti jednako postupanje tj. provođenje naizgled neutralnih normi, kriterija ili prakse koje osobe sa različitim karakteristikama stavlja u nepovoljniji položaj od drugih u usporedivoj situaciji. Prirodno pravo na jednakost nikada nije bilo stvarnost za sve ljude. Diskriminacija je problem koji postoji od početka čovječanstva a određeni oblici diskriminacije prisutni su oduvijek i posvuda. Diskriminacija se pojavljuje u toliko različitih oblika da se može pretpostaviti da je svaka osoba u većoj ili manjoj mjeri barem jednom bila izložena diskriminaciji.

Ako razmišljam o uzrocima diskriminatornog ponašanja, nezaobilazno je spomenuti razliku između osobnog mišljenja ili stava i ponašanja i djelovanja prema tom stavu. Naša razmišljanja i stavovi ostaju u domeni privatnog ili izgovorenog (stavovi izneseni unutar četiri zida iako su diskriminatorni ne mogu biti kažnjivi), dok djelovanjem u skladu s diskriminatornim stavom ulazimo u prava i slobode druge osobe, odnosno vršimo nasilje nad drugima a država najčešće (iako ne i najefikasnije) reaktivno djeluje. Diskriminatorni stavovi i ponašanje proizlazi iz stereotipa i predrasuda koje su pak poslijedica generaliziranja i uopćavanja, te stvaranja pojednostavljenih i vrlo često iskrivljenih slika prema drugačijima od nas samih i grupe kojoj pripadamo. Važno je spomenuti razliku između diskriminatornog mišljenja s jedne strane, te s druge, ponašanja a opet naglasiti da određeni stavovi mogu dovesti do djelovanja po tom stavu. Kao uzrok mišljenja koje je puno predrasuda i stereotipa vidim nedostatak informacija što ostavlja prostor i nadu za mogućnost rada na smanjivanju istih. U većini zemalja razvijenog svijeta, danas se pod „društveno prihvatljivim ponašanjem" smatra zatomljivanje diskriminatornih stavova pod izlikom političke korektnosti. U tom kontekstu ne vidim političku korektnost u izričaju kao rješenje problema diskriminacije niti kao rad na umanjivanju stereotipizacije. Ono što stvar čini gorom jest da u Hrvatskoj (a vjerojatno i u regiji) niti ne postoji razvijena svijest o određenim neprihvatljivim načinima govora, od kojih se neki mogu okarakterizirati kao govor mržnje (koji je kažnjiv), te još nismo dosegli stupanj u kojemu osoba koja ima diskriminatorne stavove ima osjećaj i svijest da eto, baš ne bi bilo zgodno pričati o mržnji prema crnicma/pederima/ciganima na sav glas u ulici punoj ljudi jer to jednostavno nije u redu.

link na cijeli članak, 35mm - e-Balkan