Vladajuća većina pokazuje mišiće, a stradaju najsiromašniji
Dvije godine Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek i Centar za mirovne studije prate provedbu mjere neplaćenog, prisilnog rada kojim se korisnicima, našim najsiromašnijim sugrađanima, uvjetuje socijalna pomoć. U te dvije godine opetovano smo upozoravale na bespotrebnost te mjere, njezin upitan cilj i manjkavu provedbu, što sve rezultira štetnošću po korisnike socijalne pomoći. Provele smo dubinske analize mjere – njezine provedbe, usklađenosti sa standardima ljudskih prava, a vrijedne smo informacije dobivale i radom s korisnicima socijalne pomoći uključenima u mjeru. Kontinuirano smo pozivale na ukidanje mjere, a zbog njezine upitne ustavnosti predale smo i zahtjev za ocjenu ustavnosti Ustavnom sudu.
U veljači su u javno savjetovanje upućene izmjene i dopune Zakona o socijalnoj skrbi. Sjajna je to bila prilika da se ova štetna mjera ukine i da se korisnici socijalne pomoći prestanu tjerati da rade poslove koje nitko ne želi raditi bez plaće, bez zaštite, bez radničkih prava i pod prijetnjom kazne, tj. oduzimanja socijalne pomoći. No, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i vladajuća većina napravili su sve da se to ne dogodi – i to bez objašnjenja zašto se ova štetna mjera toliko forsira. Naime, nakon što je Ministarstvo izmjene zakona uputilo u proceduru mimo svoje obaveze da uvaži komentare javnosti, a Vlada ga, zatim, uputila u hitnu saborsku proceduru, o izmjenama zakona raspravljalo se u utorak 18. ožujka u objedinjenom čitanju. Naime, vladajući su odlučili da se ovako važan zakon treba donijeti u hitnom postupku – čim prije i bez otvaranja mogućnosti za kvalitetnu raspravu – jer se Nacionalnim planom oporavka i otpornosti obvezala te izmjene donijeti sada. Drugim riječima, korisnici sustava socijalne skrbi i radnici u tom sustavu provodit će zakon upitne kvalitete jer nadležno ministarstvo svoj posao nije odradilo na vrijeme i predaje domaću zadaću koju je pisalo noć prije roka.
No, osim hitne procedure kojom se suzio prostor za razgovor o izmjenama zakona, vladajuća je većina dodatno ograničila mogućnost razgovora o mjeri rada za opće dobro bez naknade i u saborskim odborima. Naime, saborski Odbor za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo planirao je tematsku sjednicu o ovoj problematičnoj mjeri. Sjednica se održala 19. ožujka – dan nakon saborske rasprave o izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi i dan prekasno da se mišljenje Odbora preda uz točku. Na toj smo sjednici tako saznale da je originalno termin sjednice predložen za 18. ožujka rano ujutro prije saborske rasprave – kako bi se o mišljenju moglo izvijestiti na saborskoj raspravi – ali je vladajuća većina u tom Odboru rekla kako neće doći na sjednicu ako se održi u predloženom terminu pa Odbor neće imati kvorum i neće moći donijeti nikakve zaključke.
Na mišiće su, tako, vladajući odgodili tematsku sjednicu taman toliko da ne može utjecati na izmjene Zakona o socijalnoj skrbi, ali na tome nisu stali. Na sjednici je rasprava vrlo jasno vodila u smjeru zaključka da je mjera rada za opće dobro bez naknade štetna i da se ona treba ukinuti. Nije odgovoreno na pitanje zašto se ova štetna mjera forsira, kada se paralelno provodi niz drugih mjera koje ne krše ljudska prava korisnika, koje imaju isti cilj i koji su namjenjeni istoj korisničkoj grupi. Vladajuća je većina pak, koja je u raspravi jedva i sudjelovala (a i sjednici jedva nazočila, s obzirom da su više bili izvan dvorane nego u njoj) na kraju sjednice naprosto preglasala predloženi zaključak sjednice. Izglasan je sljedeći zaključak koji je vladajuća većina predložila: „Nakon praćenja učinkovitosti mjere rada za opće dobro i usluge i mjere socijalnog mentorstva donijet će se odluka Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo o stavu prema radu za opće dobro.“ Drugim riječima, bez obzira na brojne argumente, podatke i iskustva koja su u dvosatnoj raspravi iznijeti na sjednici Odbora, vladajuća većina nije Odboru dopustila da ima stav.
Iako je na izmjene Zakona o socijalnoj skrbi predložen jedan amandman da se mjera ukine, jasno je da vladajući ne planiraju dignuti ruku za njega. I tako će se najsiromašnije nastaviti tjerati na prisilni, neplaćeni i nezaštićeni rad u državi koja još samo na papiru sebe laže da je socijalna.
