Prijepor oko uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovar otvara nove prilike!

Vukovar jasno
pokazuje koliko je postignuti mir krhak i ne doživljava ga se pravednim. Radi
se, zapravo o odsustvu rata bez istinskog mira. Povijest civilizacije i
naše neposredno iskustvo govore da to znači da etnički sukob nije razriješen
okončanjem rata već da tinja u vidu nepravednih, na temelju sile i dominacije
održavanih odnosa. Zato bi se lako moglo dogoditi da u nekoj bližoj ili daljoj
budućnosti dođe do ponovne eskalacije nasilnog sukoba.

Zato se
zalažemo da se u Hrvatskoj pokrene društveni dijalog o tome kakvu viziju
zajedničke budućnosti želimo. Kao što su to učinile europske države nakon II
svjetskog rata. Radi se o vrlo zahtjevnoj zadaći koja neće moći zaobići teme poput
ovih koje mi držimo važnima: (1) protiv čega se vodio rat u Hrvatskoj? Mi se
zalažemo za razdvajanje: obrana se vodila protiv velikosrpske ideje, politike i
djelovanja, ali ne protiv srpskog naroda, niti protiv kulture srpskog naroda u
Hrvatskoj. (2)    kako ostvariti siguran život u Vukovaru bez
mržnje? Nas duboko brine rasprostranjen i duboko ukorijenjen stav koji primjećujemo
da nama, Hrvatima nema mira dok su „oni“,
Srbi među nama?

Koncept  mira i sigurnosti koji se  temelji na 
iskorjenjivanju ili, ako to već nije moguće, na dominaciji ili
asimilaciji 
"neprijateljskog", svoje opravdanje nalazi u strahu da će se
nastaviti ili ponoviti prethodna bolna iskustva nepravde, ugnjetavanja i
nasilja.  No,  pogubnost takve logike je u tomu što nas baš
ona uvlači u spiralu nasilja. Kao dokaz za ovu hipotezu može poslužiti  prosvjedni skup, koji je u subotu, 2. veljače
održan u Vukovaru, a s kojega je u ime proživljenih stradanja poslana prijeteća
poruka Vukovarcima i Vukovarkama srpske nacionalnosti. Potpisnici ovog pisma
tek su nakon iscrpnog dijaloga o tim pitanjima došli do zajedničkog stajališta
glede prijepora vezanog za uvođenje ćiriličnih natpisa u Vukovar.

Iz te
perspektive, smatramo da prijeporu oko uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovar
treba pristupiti kao prilici za
unapređivanje međuetničkih odnosa, te
pomjeriti težište rasprave s osporavanja zajamčenog prava na konsenzualno pitanje
kako ostvariti ustavni zakon, a da se uzmu u obzir vrijednosti važne Hrvatima i
Srbima Vukovaru radi obnove povjerenje među njegovim žiteljima.

Vukovarci su
teško stradali u ratu. Grad je uz žestoku propagandu i podršku iz Srbije  napadnut sa svih strana topovima
i tenkovima JNA i paravojnih srpskih formacija  te je posve razrušen. Mnogo je ljudi pretežno hrvatske nacionalnosti poginulo, za
velikim se brojem još traga, počinjeni su teški zločini od kojih je tek dio
procesuiran, a  posljedice pretrpljenog
nasilja nisu još ni izbliza zaliječene. I stradanja srpskih civila ubijenih od
ljeta do studenog 1991. još uvijek su bez sudskog epiloga. Vukovar je
postao  kako simbolom stradanja,
tako  i simbolom otpora Hrvatske
velikosrpskoj agresiji.

I usprkos
svemu tome, mirna integracija hrvatskog podunavlja je dala okvir i podršku
normalizaciji života u regiji. Važno je znati da   u
proteklih petnaest godina u Vukovaru nije bilo ozbiljnih međuetničkih
incidenata. No, postignuta razina tolerancije (doslovno podnošenja)
odvija se uz  nepisano pravilo da je
bolje i sigurnije da svatko ostane u „svom dvorištu“. Vukovar je podijeljen.

Podijeljenost
zajednice u Vukovaru prepoznaje se po zatvorenim
krugovima komunikacije na svim razinama (odvojeni vrtići, odvojene škole,
odvojena mjesta za izlazak i zabavu), po etničkom ključu pri zapošljavanju i po
podijeljenom (razdjeljujućem) pamćenju
zala. Ovo ne pomaže žrtvi da ozdravi, ne pomaže počiniteljima da prihvate
odgovornosti, a time ni da se odijele od počinjenog zločina.  Istovremeno, podijeljeno sjećanje zala
ovjekovječuje  sklonost takvog sjećanja
da legitimira i motivira prošlo ili/i buduće nasilje. Ima, nažalost, političara
koji „žive“ od podjele i razdjeljivanja. Kada se i postigne dogovor, ovaj se u
javnosti percipira kao politička trgovina u „korist“ jedne grupacije. Mediji
izvještavanju i opisuju život u Vukovaru uglavnom iz perspektive
podijeljenosti. Tako se podijele perpetuiraju.

Pritisak
vlastite grupe u podijeljenoj zajednici tako je velik da priječi ostvarenje
građanskih prava i davanje jednake šanse svima, priječi suradnju, koči
kreativnost i razvoj na osobnoj razini i na razini zajednice. A na Vukovarce se
obrušavaju i ukrštaju silnice tih pritisaka iz cijele Hrvatske, pa i iz Srbije!

Izlazak
ćirilice u javni prostor prelazi prag do sada postignute tolerancije među
žiteljima Vukovara,  jer krši pravilo da
svatko ima ostati u „svom dvorištu“, te tako razotkriva postojeći obrazac
odnosa.

Na temelju
rečenoga pribojavamo se da bi rješavanje nastalog prijepora administrativnim
putem, bilo da se radi o uvođenju ili odgađanju uvođenja ćiriličnih natpisa,
ozbiljno narušilo postojeću razinu tolerancije, a ujedno  bi 
zacementirao postojeći segregacijski i dominacijski obrazac odnosa.

Iskoračiti
iz tog obrasca, a time i otvoriti procese obnove povjerenja, moguće je
stvaranjem  prostora za dijalog o konsenzualnom pitanju kako ga ranije predlažemo koji će služiti dogovoru
o tome kako i kada uvesti ćirilične natpise u
Vukovar.  Nas obvezuje Ustav i  uvažavanje
prava koje je Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pripadnicima srpskog
naroda u Hrvatskoj. Dijalog se treba baviti pitanjem kako realizirati to pravo
na način da pridonese otvaranju međuetničke komunikacije te boljem međusobnom
razumijevanju i uvažavanju.

Važno je da
zadaću pokretanja  i stvaranja prilike za
dijalog poduzmu  legitimni politički
akteri; da se osigura stručnu pomoć oko planiranja i vođenja dijaloga, kako bi
se stvorio siguran prostor za što širu participaciju građana na svim razinama
te da budu dane garancije da će rezultati dijaloga i preporuke biti uzeti
ozbiljno. Treba razmotriti pokretanje inicijative za osnivanje odbora 
za obnovu povjerenja u Vukovaru, ne zato da se obnova povjerenja
strpa u okvire institucije, već da se proglasi političkim i društvenim ciljem
na kojem će institucije surađivati s različitim građanskim inicijativama i
podržavati suradnju među njima.

Smatramo da
nadležne institucije trebaju preuzeti odgovornost za stvaranje prilika koje
Vukovarcima omogućuju  uključivanje u
proces konstruktivne komunikacije, a - ujedno - zaštititi ih od toga da se na njihovim leđima ponovo lome
raznorazni politički, politikantski i ini interesi.

Ovom izjavom
pozivamo na konstruktivan dijalog  povodom uvođenja ćirilice.  

Ovo je
prilika da se odmah pokrene široke
rasprava, u okviru koje bi se proradila prošlost, prevladali postojeći
stereotipi i osvijestio značaj zajedništva za opstanak i prosperitet i
budućnost Vukovara i cijele Hrvatske.