Posljednji pozdrav Radoslavu (Raši) Marjanoviću (1954. - 2026.)

S tugom se opraštamo od našeg Raše.

Radoslav (Rašo) Marjanović rođen je u Sarajevu 1954. godine. U Sarajevu je završio osnovnu školu, Prvu sarajevsku gimnaziju i Pravni fakultet, na kojem je diplomirao 1977. godine. Godinu kasnije položio je pravosudni ispit. Najviše na svijetu značili su mu sin Predrag, rođen 1979., i kćer Aleksandra, rođena 1980. godine.

Svoje Sarajevo nikada nije napustio. Nije otišao ni u najtežim danima ratne opsade Sarajeva, koja je započela napadima 1992., a završila tek reintegracijom sarajevskog naselja Grbavica u ožujku/martu 1996. godine, kada su položaje napustile jedinice Vojske Republike Srpske. Ostao je sa svojim susjedima, na udaru artiljerijskog i snajperskog oružja. Zajedno su ispratili više od 10.000 smrtno stradalih sugrađana.

U gradu pod opsadom angažirao se protiv razdvajanja i uništavanja, najprije u Građanskom forumu Srba Sarajeva, a kasnije u aktivnostima Srpskog konsultacionog vijeća i Srpskog građanskog vijeća, s ciljem očuvanja zajedništva, cjelovitosti države i zakonitosti utemeljene na ljudskim vrijednostima. Za svoj ukupni doprinos, Srpsko građansko vijeće Bosne i Hercegovine dobilo je nagradu „Right Livelihood Award” za 1995. godinu.

Ova nagrada odala je priznanje glasu svih onih Srba iz Bosne i Hercegovine koji su, pod izuzetno teškim okolnostima, nastavili raditi za mir.

Veliki dio svoje profesionalne karijere posvetio je obuci pravnih stručnjaka, kao dugogodišnji vršitelj dužnosti u Javnoj ustanovi Centar za edukaciju sudija i tužilaca (CEST) u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Uz djelovanje u Bosni i Hercegovini, pronosio je glas za mir i u susjednim državama. Tako je devedesetih upoznao i rad Antiratne kampanje Hrvatska (ARK) i tek osnovanog Centra za mirovne studije.

Rašo je bio jedan od rijetkih preostalih predstavnika stare škole srčanosti i neposrednosti. Nakon umirovljenja okrenuo se malim stvarima. Sa svojim šivaćim strojem, koliko i općim društvenim dobrom, bio nam je rijetka – ili danas sve rjeđa – prilika susreta s ljudima kojima su neposredni kontakt i iskrena zainteresiranost za sugovornika bili i dio kućnog odgoja, ali i životnog etosa.

Imao je posebnu toplinu, pamet i zaigranost.

Nikada nećemo zaboraviti Rašinu podršku u teškim trenucima, njegove poklone, tekstove i rad u Upravnom odboru, leptir-mašne i torte.

Centar za mirovne studije