Hrvatska u režimu granica Europske unije: Analiza Centra za mirovne studije
U ovom videu Sara Kekuš, koordinatorica programa Zaštita i promicanje prava na azil i migracije, te Lucija Mulalić iz programa Podrška uključivom društvu Centra za mirovne studije u Zagrebu govore o razvoju kontrole migracija od godine na „vanjskoj“ granici EU-a u Hrvatskoj.
Godine 2013. Hrvatska je ušla u Europsku uniju i schengenski granični sustav te je tijekom sljedećeg desetljeća zauzela novu, jasno obilježenu poziciju „branitelja“ „vanjske“ europske granice od ljudi u pokretu koji u Europu ulaze balkanskom rutom s Bliskog istoka, iz Azije i Afrike tražeći azil (Lucija Mulalić, 2025) . Godine 2015. „vanjska“ granica u Hrvatskoj u početku je funkcionirala kao tranzitni koridor prema sjeverozapadnoj Europi, nakon dolaska većeg broja izbjeglica iz Sirije u Europu balkanskom rutom. Koridor se premjestio u Hrvatsku, nakon što je Mađarska izgradila ogradu na granici sa Srbijom, a zatim se nastavio iz Hrvatske prema Sloveniji, odakle su ljudi vlakovima i autobusima prevoženi do sjeverne granice s Austrijom, prema Njemačkoj. Od tog trenutka Hrvatska je postala lokalna balkanska sila „zadužena za obnovu europskog graničnog režima u ime ključnih država i centara moći EU-a“ (Beznec i Kurnik, 2020).
Tijekom 2015. i 2016. godine ljudi u pokretu koji su prolazili „kroz“ Hrvatsku doživljavani su kao prolazni, a solidarnost i pomoć na hrvatskim granicama bile su stabilnije, pouzdanije i ostvarivije. Međutim, kako je desetljeće odmicalo, glavni cilj Hrvatske postao je zaustavljanje migracija u EU, uz suzbijanje strukturiranih oblika solidarnosti koji su ih omogućavali, kroz policijski vođeno zastrašivanje te sve nasilnije i opstruktivnije granične prakse. Otvoreni koridori i solidarnost koja se u njima prakticirala postupno su zatvarani i ograničavani od 2016. godine, dok su državne vlasti u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini jačale svoju graničnu infrastrukturu i uvelike se oslanjale na rasijalizirajuće
prakse te mobilizaciju rasističkih sentimenata u javnom prostoru (Beznec i Kurnik, 2020). Na infrastrukturnoj razini, pogranična područja intenzivno se razvijaju izgradnjom ograda i uvođenjem novih tehnologija (npr. u Bosni i Hercegovini i Srbiji svi razvojni fondovi uvjetovani su spremnošću država da postanu tampon-zone za migracije). „Vanjska“ granica EU-a u Hrvatskoj također je sve poznatija po provođenju nezakonitih pushbackova, temeljne prakse graničnog režima EU-a koja označava „neformalno protjerivanje pojedinca ili skupine u drugu zemlju bez propisanog postupka“, za razliku od „deportacije“, koja se provodi unutar pravnog okvira (Border Violence Monitoring Network, 2025).
Istodobno, na narativnoj razini u javnim raspravama, osobe koje su 2015. godine percipirane kao izbjeglice sve se češće prikazuju kao „ilegalni migranti“ koji nemaju pravo na azil (Lucija Mulalić, 2025), dok se sigurnosni diskurs o ljudima u pokretu i njihovo povezivanje s terorizmom i opasnošću intenziviralo. To je potaknulo porast ksenofobnog i rasističkog nasilja u javnom prostoru te dodatno oblikovalo percepciju migracija - duboko ljudskog i ukorijenjenog društvenog fenomena – kao negativnog.
Bibliografija:
Barbara Beznec i Andrej Kurnik, „Old Routes, New Perspectives. A postcolonial reading of the Balkan Route“, 2020. (https://movements- journal.org/issues/08.balkanroute/02.beznec,kurnik--old-routes-new-perspectives.html)
Ovaj video i članak razvijeni su u okviru projekta Lives in Motion, projekta neformalnog obrazovanja koji je Maghweb stvorio u partnerstvu s CMS-om, WWF-om i Polylogosom, a financira ga EACEA u okviru CERV-a, program Europsko sjećanje. Financirano od strane Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su, međutim, samo stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili tijela koje dodjeljuje potporu. Ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje potporu ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
