Što smo naučili iz Mirne reintegracije?

Large_vukovar_fah

Unatoč činjenici da nas pogled na današnji dan u kalendaru neće uputiti na nikakvu obljetnicu, na danas se obilježavaju čak dvije. 15. siječnja je dan na koji je započela Mirna reintegracija 1996. te službeno okončana 1998. godine. S tom misijom koja je službeno provedena pod nazivom UNTAES (United Nations Transitional Administration for Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium) okončan je rat u Hrvatskoj te je teritoriji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema vraćen u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.


Temelj te, kako biva često naglašeno, najuspješnije UN-ove mirovne misije predstavljao je kolokvijalno prozvan Erdutski sporazum kojeg su potpisali predstavnici tzv. Republike Srpske Krajine te Republike Hrvatske 12. studenog 1995. u Zagrebu, odnosno u Erdutu i time otvorili put mirnom rješenju dugogodišnjeg ratnog zbivanja koji je, pogotovo u istočnoj Hrvatskoj, odnio mnogobrojne živote.

UNTAES misija, koju je UN-ovo Vijeće sigurnosti omogućilo Rezolucijom 1037, sadržavala je u sebi dvije dimenzije. Prva dimenzija odnosila se na reintegraciju teritorija Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Druga dimenzija odnosila se na reintegraciju ljudi, Potonja dimenzija važna je za naglasiti jer je misija imala kao cilj da ponovo uspostavi suživot do maloprije zaraćenih strana – ponajprije Srba i Hrvata. S time je Mirna reintegracija u sebi sadržala također i ideju pomirenja među ljudima, i to ne samo na teritoriju Podunavlja, nego svih koji ljudi koji žive u Republici Hrvatskoj.

Jedno od često artikuliranih pitanja pri bavljenju tom temom stoga jest je li  Mirna reintegracija zaista završila i je li bila uspješna. Po pitanju reintegracije teritorija evidentno je da jest. Podunavlje je 15. siječnja 1998. godine vraćeno pod ingerenciju Hrvatske. Međutim, nije sasvim jednostavno odgovoriti potvrdno na dimenziju reintegracije ljudi budući da smo još danas, 21 godinu nakon službenog završetka mirovne misije, daleko od istinskog pomirenja. Suživot je, kao što možemo vidjeti primjerice u Vukovaru, opet uspostavljen. Hrvati i Srbi tamo već duži niz godina žive u istom gradu. No, čini se da u velikoj mjeri ne žive zajedno nego jedni uz druge, što se dobro može i vidjeti na primjeru škola. Podjela djece od malena ima implikacije na cjelokupno stanovništvo multietničkog Vukovara, ali i cijele Hrvatske jer ne živimo istinski zajedno, nego se više čini da smo naučili živjeti jedni uz druge. To je posebno važno u kontekstu u kojem je jedan od najvažnijih preduvjeta za Mirnu integraciju bila upravo želja stanovnika Podunavlja da zajedno žive na tom području.

Stoga se postavlja pitanje što možemo naučiti iz Mirne reintegracije i kako se možemo odnositi prema naslijeđu te mirovne misije? Jedan mogući zaključak za druge UN-ove misije koje se provode sa sličnom misijom su odredbe koje se odnose na pomirenje stanovništva odnosno društva jer su one nužne kako bi osigurale da se pojam pomirenje popuni sadržajem. U tom kontekstu je bitno imati na umu da je pomirenje dugoročan proces, a ne nešto što se može postići u primjerice dvije godine. Ako međunarodna zajednica zaista želi biti podrška pri uspostavi mira u ratom pogođenom području nužno je definirati mjere i osigurati sredstva kako bi se postavili nužno potrebni temelji za ispunjenje tog cilja. 

Što je još bitnije za naš kontekst je definirati javne politike koje imaju svrhu jačanja ekonomske sigurnosti i interkulturalnosti kao glavnih značajki prijeratnog Vukovara za osnaživanje povjerenja te pomirenja. Da su ljudi spremni na suživot, pokazuje nam činjenica da je Vukovar danas opet multietničan grad u kojem žive mnogi etniciteti te da je većina Srba odlučila ostati u Podunavlju. Prepoznati tu činjenicu kao nužnu pretpostavku za uspostavu zajedničkog života je važno za sve nas, a pogotovo političarke koje smo izabrali kako bi nas zastupale. Stoga je bitno uputiti im apel da osvijeste važno nasljeđe koje nam je ostavila Mirna reintegracija i da se umjesto osiguravanja biračkog tijela na osnovi etničke podijeljenosti okrenu ka politikama koje će nam omogućiti da zajedno dovršimo Mirnu reintegraciju te da postavimo temelje kako bi buduće generacije mogle živjeti u inkluzivnijem interkulturnom društvu.


Autorica teksta: Sandra Kasunić, vanjska suradnica Centra za mirovne studije (od rujna 2019. zaposlena u Centru za mirovne studije)


Foto: HINA

Preporučite članak:

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.