Reakcija Centra za mirovne studije na rješenje Vrhovnog suda u predmetu protiv izručenika Aslana Adamovicha Kagermanova

 

 

 

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

N/r:  Predsjednik VSRH Branko Hrvatin

    
: dr.sc. Zdenko Konjić

    
: Lidija Grubić Radaković

    
: mr.sc. Marin Mrčela

 

Predmet: Neprimjenjivanje međunarodnih
ugovora o ljudskih pravima i pravima izbjeglica u rješenju I KŽ 961/11-4

 

Poštovani  predsjedniče Vrhovnog suda i uvaženi suci

Obraćamo vam se kako bismo vam
skrenuli pozornost na gore navedenu odluku Vrhovnog suda u predmetu izručenja
Aslana Adamovicha Kagermanova Ruskoj federaciji. U navedenom rješenju sudskog
vijeća kojim je predsjedao dr.sc. Zdenko Konjić, Vrhovni sud odbio je žalbu
izručenika koja se temelji na činjenici da mu je odobren status azilanta u
Republici Austriji upravo na temelju političkog progona, činjenice da izručenik
ne bi imao pravično suđenje u Ruskoj federaciji, te utvrđenjima da je bio
podvrgnut mučenju. Vrhovni sud u svom rješenju navodi  da okolnosti na koje se izručenik poziva u
svojoj žalbi ispituje domaće nadležno tijelo: Ministarstvo pravosuđa Republike
Hrvatske u skladu sa čl.2.st.1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim
stvarina NN 178/04 (ZOMPO) što je pogrešna interpretacija te odredbe jer isti
članak kaže da je domaće nadležno tijelo – ministarstvo pravosuđa
Republike Hrvatske i/ili domaća
pravosudna tijela koji postupaju po zamolbama za međunarodnu pravnu pomoć .
Vrhovni sud je mogao dakle izravno primijeniti članak 12. st. 1 i donijeti
rješenje o odbijanju zamolbe za međunarodnu pravnu pomoć.  Prof. Krapac u članku Novi Zakon o
međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima: načela i postupci navodi slijedeće:“ Naša dosadašnja praksa
bila je na stajalištu da ocjenu o političkom karakteru kaznenog djela o kojem
je riječ donosi ministar pravosuđa, a ne sudovi, što je proizlazilo iz
dosadašnje odredbe čl. 520. st. 2. ZKP/93 prema kojoj je ministar pravosuđa
morao donijeti rješenje kojim se ne dopušta izručenje stranca koji u nas uživa
pravo azila ili "ako je riječ o političkom ili vojnom kaznenom
djelu". Posljedica toga bila je da tražene osobe nisu mogle u žalbi protiv
prvostupanjske odluke o dopuštenosti izručenja tvrditi da je riječ o političkom
kaznenom djelu. Stupanjem ZOMPO na snagu
to se, međutim, mijenja: odlučivanje o pretežnom (ne)političkom karakteru djela
prelazi u sudsku nadležnost jer ZOMPO političko kazneno djelo ili kazneno djelo
povezano s političkim kaznenim djelom sada postavlja kao moguću smetnju za sve
oblike kaznenopravne pomoći (čl. 12. st. 1. t.1) ...“

Isto tako  Vrhovni sud nije izravno primjenio članak 33.
Konvencije o statusu izbjeglica koja je prema čl. 140 Ustava RH dio unutarnjeg prava RH a koja kaže da: Nijedna Država ugovornica neće protjerati
ili vratiti („refouler”) izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život
ili sloboda bili ugroženi zbog rasnih, vjerskih, nacionalnih razloga, kao i
zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja.Vrhovni
sud nije primjenio niti čl. 3. st.1. i 2.  Europske konvencije o izručenju koja kaže
da:  Izručenje
se neće izvršiti ako kazneno djelo zbog kojeg se isto traži strana od koje se
izručenje traži smatra političkim kaznenim djelom ili djelom povezanim s nekim
političkim kaznenim djelom. Isto će
se pravilo primijeniti i u slućaju da strana od koje se traži izručenje
opravdano može vjerovati da je zahtjev za izručenje za neko obično kazneno
djelo u stvari izdan u svrhu progona ili kažnjavanja neke osobe zbog njezine
rase, vjere, nacionalnosti ili političkog uvjerenja, ili da neki od tih razloga
mogu utjecati na položaj te osobe u postupku.(NN14/94)

Posebno nas
zabrinjava da Sud u ovom postupku uopće nije razmatrao primjenu čl. 3. Europske konvencije o ljudskim pravima (Konvencije)
što smatramo da bi trebao u svakom slučaju kada razmatra ispunjenje zahtjeva za
izručenjem. Konvencija ne osigurava izrijekom pravo na azil ili zaštitu od refoulement-a. Međutim, zbog članka 1.
koji kaže da se korištenje prava navedenih u Konvenciji odnosi na sve osobe u
jurisdikciji države-potpisnice Konvencije, članak 3. se primjenjuje ne samo na
građane i osobe koja legalno borave u okviru jurisdikcije određene države, nego
i na osobe koja traže azil i druge osobe prisutne u jurisdikciji, bez obzira da
li je njihov status legalan ili ilegalan. U tom smislu Sud je razjasnio da se
članak 3. primjenjuje na osobe kojima prijeti ekstradicija, deportacija ili
drugi vid izručenja u zemlju gdje postoje osnovani razlozi da se vjeruje
da“postoji realan rizik da će biti izložena mučenju ili drugim oblicima
zlostavljanja.” U tom smislu, odbijanje dozvole ulaska ili protjerivanje ili ekstradicija
iz određene države mogu predstavljati kršenje odredaba članka 3 Konvencije. S
obzirom da je Europska konvencija dio unutarnjeg prava RH, te da je po pravnoj
snazi iznad zakona, nije postojala nikakva pravna prepreka da sud u svojem
rješenju zaključi da postoje prepreke za izručenje. Praksa Europskog suda za
ljudska prava kaže da kada sud utvrđuje da li izručeniku prijeti stvaran rizik
od mučenja, zlostavljanja ili ponižavajućeg postupanja, Sud će procijeniti taj
rizik u svijetlu dostupnih materijala ili ako je potrebno do njih doći propriomotu(H.L.R. v. France, 29 April
1997, § 37, Reports 1997-III). Kako odgovornost države u
pogledu članka 3 u ovakvimslučajevima leži u aktu izlaganja osobe riziku zlostavljanja,
postojanje rizika mora biti procjenjeno primarno u odnosu na činjenice koje su poznate
ili bi trebale biti poznate zamoljenoj državi u vrijeme izručenja. Kako je u
ovom slučaju Sud imao dostupne odluke Pokrajinskog kaznenog suda u Grazukojim
se odbija zahtjev za izručenjem izručenika, te rješenje Saveznog ureda za pitanja
azila Reupblike Austrije kojim se odobrava azil izručeniku, smatramo da je
sudsko vijeće imalo sve uvjete za izravnu primjenu članka 3 Konvencije.

Dodatno, ZOMPO sadrži tzv. Klauzulu
javnog poretka : ) ZOMPO je, propisujući u čl. 4. da se međunarodna pravna
pomoć pruža "u najširem smislu" ujedno odredio da se to čini "u
skladu s načelima domaćeg pravnog poretka" i načelima međunarodnog prava o
ljudskim pravima, izraženim u "načelima" Međunarodnog pakta o
građanskim i političkim pravima i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda. Prof. Krapac u gore citiranom radu navodi da su upravo međunarodni
ugovori o ljudskim pravima „okvir za okvir“, odnosno da“...tumačenje klauzule
"javnog poretka" pri ocjeni  sukladnosti
pravnog poretka države moliteljice načelima našega javnog poretka valja
provoditi restriktivno, a njegove
standarde trebaju tumačiti sukladno međunarodnim standardima zaštite ljudskih
prava i temeljnih sloboda. To traži
poznavanje judikature Europskog suda za ljudska prava i primjenjivanje
njezinihpostulata u slučaju primjene čl. 12. st. 1. t. 3. kod izručenja...“

 

Molimo
cijenjeni Sud da razmotri mogućnost izravne primjene Europske konvnecije o
ljudskim pravima u postupcima međunarodne pravne pomoći, kao i tumačenja
klauzule javnog poretka u skladu sa judikaturom Europskog suda za ljudska prava
kako bi osobe koje su politički proganjane ili im prijeti rizik od mučenja,
zlostavljanja ili ponižavajućeg postupanja u zemlji moliteljici imale pravnu
zaštitu RH u skladu sa međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava i
Ustavom RH. 

 

Centar
za mirovne studije

Programska
voditeljica

Sandra
Benčić