Vladislav Arinichev: Proljetni dan u Ježevu
Autorska priča mirovnog aktivista Vladislava Arničeva o životu izbjeglica u Prihvatilištu te detencijskim centrima.
Mirovni aktivist, izbjeglica i aktivni zagovaratelj unapređenja životnih uvjeta te zaštite ljudskih prava tražitelja međunarodne zaštite u Hrvatskoj napisao je sada drugu autorsku priču o životu izbjeglica u Hotelu Porin[1] te detencijskim centrima. Isprepličući osobna iskustva i priče koji se čuju hodnicima ovih centara Vladislav Arinichev vizualizira život tražitelja azila - njihove nevolje, brige te narušavanje njihovog ljudskog dostojanstva.
11. travnja. Jutro. Vadim kuhalo za vodu iz skrovišta kako bih napravio instant kavu. U izbjegličkom kampu Porin, gdje opet živim, vodi se borba protiv električnih uređaja. Svaki dan netko može upasti u sobu i oduzeti kuhalo, sušilo za kosu, lampu ili ventilator. Objašnjavaju nam da je to iz brige za nas i zbog protupožarne sigurnosti. Ja smatram da je to samo privid brige – ljudi ionako koriste te uređaje, samo sada lošije kvalitete i u tajnosti. Ljudi jednostavno žele živjeti.
Danas moram otići u zatvoreni kamp do mladića za kojeg se jako brine njegov otac. Naivan, mlad dečko iz Čečenije nedavno je stigao u Hrvatsku, još ne razumije kako funkcionira europski život. Sada je prebačen u zatvoreni kamp, što je u suštini zatvor, i želim mu dati podršku. I ja sam sam proveo tri mjeseca u sličnom mjestu prošlog ljeta. Visoki upravni sud Hrvatske je sada ukinuo tu odluku. Ali tko će meni i mojima vratiti izgubljene živce, zdravlje i vrijeme? Izgubio sam izvrstan posao i šest mjeseci nisam mogao pronaći novi. Jako sam loše spavao i ponovno sam se počeo bojati svakog policajca koji bi prošao pokraj mene. Moji najbliži su zbog brige za mene završili u bolnici i prošli kroz skupo liječenje.
Još mi se ponekad čini da sam ondje. Da su mi oduzeli sve stvari, dali trenirku i vodili svaka dva sata dolje, u zajedničke prostorije s još 50 ljudi, gdje nema ničega osim stolova, stolica, hrvatske televizije i stolnog nogometa. Buka je strašna, zrak zagušljiv, pa sjedim kod prozora s rešetkama u pušačkoj sobi. Tamo je manje ljudi i ugodnija temperatura, i iako ne volim dim, tamo mi je lakše.
Onda nas vraćaju gore u sobe, gdje također nema ničega, ali je tiše. Šest sati dnevno šetam po zagušljivom hodniku kako ne bih izgubio razum u toj praznini. U deportacijskom kampu nisu mi dopustili koristiti ni bilježnicu koju sam kupio u zatvoru. Nisu nas izvodili na zrak, nisu davali tople napitke, i stalno su nudili da se vratimo kući. U zemlje gdje lete rakete, padaju bombe, a vlasti zatvaraju na 15 godina zbog riječi “mir”. U tim uvjetima s nama su bile žene i djeca, uključujući i dojenčad. Samo za djecu mlađu od 12 godina nisu mogli pronaći trenirke, pa su hodala u vlastitoj odjeći.
Krećem prema vlaku na Glavnom kolodvoru. Zadržavam se kod spomenika žrtvama Holokausta, opet razmišljam – kako ljudi mogu tako lako sudjelovati u ubijanju drugih? Kako mogu živjeti pored mjesta gdje se muče ljudi, a da to ne primijete? Prije tri godine često sam bio na kolodvoru u svom gradu blizu Ukrajine. Pola godine tamo su dovozili vojnu opremu. Hodao sam i nisam vjerovao da će biti rata, lagao sam sebi da su to vježbe. I evo već više od tri godine traje rat, tri godine smrti. Na početku rata izašao sam na glavni trg u Rusiji, uhićen sam i zatvoren u deportacijski zatvor jer su obični već bili puni.
To je bilo neko drugo proljeće. Hladno. Snijeg, kiša, blato. U ćeliji nas je bilo 15. Puno smo razgovarali. Bilo je Ukrajinaca koji nisu uspjeli napustiti Rusiju, običnih ljudi uhvaćenih na ulici, i onih poput mene koji su jasno osudili rat. Kriminalaca tamo nije bilo. Zatvor mi je pomogao barem djelomično prestati se uništavati osjećajem krivnje što sam dio rata, dio zločinačkog režima. Ali oprost nisam dobio.
U udobnom vlaku vozim se do Ostrne. Odatle sam odlučio pješke do Ježeva. Prolazim kroz mirna sela. Vidim puno poljoprivredne opreme, uređena polja i ljubazne ljude. Više puta me pozdravljaju, uzvraćam pozdrave. Prisjećam se polja u selu mojih roditelja. Nisam ih vidio više od tri godine. Sigurno su ostarjeli. Ja sam najstariji sin. Imam brata i sestre, nećaka i nećakinje. Svi su oni tamo, blizu Ukrajine. Moja obitelj - to su jednostavni ljudi. Ja sam proglašen neprijateljem svoje zemlje, uvršten u popis terorista zbog svojih istupa protiv rata. Kada će naša obitelj opet moći sjesti za isti stol?
Dolazim do vrata deportacijskog zatvora Ježevo. Policajci me gledaju s nepovjerenjem. Kažem da sam zakazao posjet. Jedan odlazi, vraća se nakon nekog vremena. "Jesi li već bio kod nas?", pita dok me vodi. "Zapamtili biste me", odgovaram. U Trilju su me sigurno zapamtili. U tri mjeseca sam tamo proveo suhi štrajk glađu te nisam ni jeo ni pio, sjedeći prosvjed i “goli” štrajk. Tražio sam liječničku pomoć za sebe i druge izbjeglice, pošteno suđenje, poštivanje naših prava i slobodu. Prvih 58 dana u Trilju nisam izašao na zrak. Kasnije su nas u mjesec dana izveli sedam puta. Liječnik je odradio svoj posljednji dan tamo kad sam stigao u Trilj, a od tada nadalje liječenje su provodili policajci. Policija bi, kao kaznu zbog jednog izbjeglice, svima oduzimala cigarete i pravo na pozive. Nisam to mogao prešutjeti. I borio sam se, po cijenu vlastitog zdravlja.
Policajac me doveo na 15 minuta posjeta. U Trilju su moji prijatelji smjeli razgovarati sa mnom sat vremena. Mladić kojem sam došao bio je iznenađen – nitko mu nije rekao da dolazim. Prenosim mu poruke njegovog oca, ukratko prepričavam razgovor. Mladić kaže da je otac otišao na sprovod djedu. Izražavam sućut. Zatim razgovaramo o njegovoj situaciji. Dijelim svoje iskustvo – kako sam izborio pravo na azil. On mi priča zašto je zatvoren. Malo znam o islamu. Ispada da se u islamu ne smije slušati bilo kakva glazba, ali neke pjesme-molitve smiju. On je napravio play-listu s takvim pjesmama na YouTubeu, na arapskom. Hrvatska policija mu je jednog dana otvorila telefon, našla jednu pjesmu i rekla da je zabranjena. To što on ne zna arapski nije ih zanimalo. I evo ga – tri mjeseca zatvora zbog pjesme, zbog vjere. U Rusiji je mnogo ljudi zatvoreno zbog vjere – i muslimani, i kršćani, i drugi. Sve što ne ide uz službenu ideologiju. Nisam mislio da je to moguće i u Hrvatskoj. Ali znam koliko muslimana ima sličnu sudbinu ovdje.
Vrijeme je prošlo, i mladić se vraća u ćeliju, podupire ga vjera. Ja sam ateist, ne razumijem to, ali prihvaćam. I sam vjerujem u pravdu, poštovanje i podršku ljudi. Kad sam bio u deportacijskom zatvoru, mnogo me dobrih ljudi podržalo. Ali nisam uspio pomoći Ahmedovoj obitelji, za koju sam protestirao na Trgu svetog Marka u Zagrebu. Prije godinu dana, njegova žena mi je prišla u kampu i rekla da sam joj zadnja nada. Njezin muž bio je već osam mjeseci u deportacijskom zatvoru. Njegova jednogodišnja kći i žena bili su na slobodi, ali ta sloboda bila je gora od zatvora.
Kad sam izašao na trg u Zagrebu, policija je pregledala moje prosvjedne materijale. Dopustili su mi protest. Ali nakon protesta odveli su me u postaju, prvo su rekli da ću platiti malu kaznu, ali zatim su me odveli na sud bez odvjetnika, pa u zatvor na dva tjedna, a nakon zatvora u deportacijski kamp. Ahmeda su pustili, ali su ga nekoliko dana kasnije uhitili na praznoj ulici. Rekli su da nije imao dokumente i da je vrijeđao policajce, iako ne zna hrvatski. Bez odvjetnika je opet završio u zatvoru, pa opet u kamp. Tamo se slomio – i ipak su otišli iz Hrvatske. Ne mogu ih kriviti, s obzirom na sve što su prošli.
Prošle godine sa mnom je živio jedan ruski vojnik koji je pobjegao. Ja sam protiv rata i nije mi bilo drago imati takvog susjeda. Ali pomagao sam mu jer vjerujem da ga za ono što je radio treba suditi sud, a ja mogu samo učiniti ono što mogu – da se ne vrati natrag u zločinački rat. Istjerali su ga iz Hrvatske, danas je pod zaštitom Francuske.
I odbijanje mog azila politički je motivirano. Napisano je prije nego što sam bio uhićen. Odbijen sam jer me ruska država stavila na popis terorista, tj. neprijatelja. To je ista ona država koja vodi najkrvaviji rat u Europi od Drugog svjetskog rata, koja truje i ubije protivnike, koja zatvara zbog riječi protiv rata na 15 godina. Hrvatske vlasti prihvaćaju odluke te države kao temelj za odbijanje azila, s formulacijom “smatra se da isti ne zaslužuje međunarodnu zaštitu”. To mi se čini ludilom.
Ali još sam ovdje, i činim sve što mogu da i ja, i ljudi koji ne zaslužuju ovakav tretman, dobiju pravdu i slobodu. Nisam sam. Znam još nekoliko ljudi koji su prošli kroz hrvatski sustav i dobili azil. Znam mnoge divne ljude u Hrvatskoj i stanovnike EU koji se bore protiv samovolje hrvatskih vlasti. I zajedno ćemo ostvariti ono zbog čega se Hrvatska pridružila Europskoj uniji – napredak temeljen na poštivanju ljudskih prava, ravnopravnosti, poštenom radu i slobodi. Jer svi smo mi ljudi – i ja samo želimo živjeti.
[1] Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu
